Pre 100 godina rođena je najpoznatija pevačica balada, Edit Pjaf, poznata je i kao „Pariski vrabac“ – ovaj nadimak dobila je po prezimenu.
(Fotografija: Edit Pjaf, Francuska, 1960, „MTV“)
Edit Pjaf (franc. Édith Piaf, 19. decembra 1915 – 10. (zvanično 11.) oktobra 1963) je francuska čuvena pevačica šansona i nacionalna muzička ikona. Njena muzika je često povezana sa njenim tragičnim životom a izvodila je uglavnom balade koje su je i proslavile. Njene najpoznatije pesme su „La Vie en rose“ (1946), „Hymne à l’amour“ (1949), „Milord“ (1959), „Non, je ne regrette rien“ (1960). Njena pesma Hymne à l’amour postala je inspiracija za film Toutes ces belles promesses francuskog režisera Jean-Paul Civeyrac. Pesma Hymne à l’amour se takođe može u vidu odrade naći na albumu Songs To No One 1991-1992 izviđača Džef Barklija i Gari Lukasa.
Uprkos bezbrojnim objavljivanim biografijama, mnoge činjenice i događaji Editinog života su još uvek obavijeni velom misterije. Rođena je pod punim imenom Edit Đovana Gasion (franc. Édith Giovanna Gassion) u Belevilu u Parizu, u imigracionom odeljenju kako je kasnije saznao i objavio Danijel Penak. Nazvana je Edit po pogubljenoj engleskoj sestri Edit Kavel, a prezime Pjaf, što na francuskom znači vrabac, dobila je zahvaljujući nadimku 20 godina kasnije).
Njena majka, Aneta Đovana Majar (1898—1945), bila je Italijanka, tada sedamnestogodišnja devojka, poreklom iz Livorna, radila je pevačica u kafeu pod pseudonimom Line Marsa, a od nje je Edit uzela srednje ime Đovana. Otac, Luj Alfons Gasijon (1881—1944), bio je ulični akrobat i pozorišni izvođač. Mala Edit je najpre bila ostavljena nakratko kod bake sa majčine strane. Kasnije, Editin otac dolazi i odvodi je kod njegove majke koja je vodila bordel u Normandiji, i onda se prijavljuje u francusku vojsku (1916). Tada je Edit bila u kontaktu sa prostitutkama i najrazličitijim ljudima koji su uticali na njenu ličnost i promenili su njen način viđenja života.
Od svoje treće do sedme godine života Edit je bila slepa. Po jednoj od legendi, Edit je opet progledala kada je jedna od babinih prostitutki otišla na hodočašće do sada već kanonizovane svetice Terez de Lisije. Godine 1929. pridružila se ocu u njegovim uličnim akrobacijama. Kasnije je iznajmila sobu u hotelu Klermon i odvojila se od njega, idući svojim putem kao ulična pevačica u Parizu. Imala je oko 16 godina kada se zaljubila u dostavljača Luj Dipona, sa kojim je dobila dete, malu devojčicu po imenu Marsela. Marsela je ubrzo umrla od meningitisa.
Godine 1935, Edit otkriva vlasnik noćnog kluba Luj Leple (Louis Leplée), čiji su klub posećivali slojevi kako niže tako i više klase. On ju je forsirao da peva uprkos njenim nervozama i tremama. Njena visina (142 cm) inspirisala ga je da je nazove imenom koji će je pratiti celog života i biti njeno umetničko ime: Mali vrabac (La Môme Piaf). Njena prva ploča pojavila se iste godine. Nedugo zatim, Leple je ubijen a Edit optužuju da je bila saučesnik u njegovom ubistvu, ali je oslobođena optužbe.
Godine 1940, Žan Kokto piše uspešan komad Le Bel Indifférent u kome Edit glumi. Sprijateljila sa poznatim ljudima, kao što je glumac Moris Ševalje i pesnik Žak Boržea. Sama je pisala tekstove za većinu svojih pesama, i udružuje se sa kompozitorima zbog melodija.
Njena pesma koja joj postaje zaštitni znak, „La Vie en rose“ pisana je usred nemačke okupacije Pariza tokom Drugog svetskog rata. U to vreme, ona je postajala sve uspešnija. Pevajući za visoke nemačke oficire u par klubova, Edit je zaradila pravo da se slika sa francuskim ratnim zarobljenicima, pod izgovorom da bi im digla moral. Kada bi te slike došle u posed zatvorenicima, oni bi isecali svoje likove na fotografiji, i koristili ih da naprave lažne dokumente za beg iz zatvora. Danas, Editina povezanost sa Francuskim pokretom otpora je poznata i mnogi joj i danas duguju živote. Posle rata putovala je na turneje po Evropi i Americi (južnoj i severnoj), gde je postala internacionalno poznata ličnost. Njena popuralnost u SAD je bila tolika da se pojavila osam puta u emisiji Šou Ed Salivana i dva puta u Karnegi holu (1956 i 1957). Pomogla je usponu karijere Šarla Aznavura, vodeći ga na turneju sa njom po Francuskoj i SAD.
Velika ljubav Edit Pjaf, bokser Marsel Serdan, poginuo je 1949. u avionskoj nesreći. Pjaf se udavala dva puta. Njen prvi muž bio je Žak Pil, pevač; venčali su se 1952. i razveli 1956, a drugi, Teo Sarapo (franc. Théo Sarapo), bio je frizer, pevač i glumac, 20 godina mlađi od nje. Venčali su se 1962.
Godine 1951. doživela je saobraćajnu nesreću posle koje je postala zavisnik od morfijuma, od koga se kasnije odvikla.
Dvorana Olimpija u Parizu je mesto gde je Pjaf poslednji put održala seriju popularnih koncerata. Tu je držala recitale od januara 1955. do oktobra 1962. Odlomci pet recitala (1955, 1956, 1958, 1961, 1962) su sakupljeni i izdati na ploči. U aprilu 1963, Pjaf snima svoju poslednju pesmu: „L’homme de Berlin“.
U svojoj 47. godini, Pjaf umire od raka na Francuskoj rivijeri, 10. oktobra 1963, jedan dan ranije od svog prijatelja Žan Koktoa. Njeno telo vraćeno je u Pariz i tada je i njena smrt je objavljena 11. oktobra. Taj datum je postao zvanični datum njene smrti. Govori se da je njeno telo vraćeno u Pariz u tajnosti, da bi njeni fanovi mislili da je umrla u svom rodnom gradu. Ta informacija i dan danas ostaje misterija o kojoj se još uvek spekuliše. Sahranjena je na čuvenom groblju Per Lašez u Parizu. Uprkos tome što je pariski nadbiskup katoličke crkve zabranio masi da se okuplja na groblju zbog načina na koji je živela, njena sahrana je okupila nekoliko hiljada ljudi na ulice Pariza. Ubrzo je groblje bilo pretrpano sa više od 40.000 obožavalaca i poštovalaca. Šarl Aznavur je pominjao sahranu Edit Pjaf kao događaj koji je prvi put kompletno zaustavio saobraćaj u Parizu, još od vremena Drugog svetskog rata. Danas postoji muzej posvećen Edit Pjaf u Parizu, a ona se pamti kao jedna od najboljih Francuskih pevačica.
U čast Edit Pjaf, odnosno stogodišnjice od njenog rođenja, 19. decembra 2015. godine u „Mikser House-u„ (u Beogradu) odigrana je predstava „Edit“. U glavnoj ulozi bila je talentovana glumica Milena Živanović, dok je režiju uradila Ana Popović. Ovim manjim muzičko-scenskim projektom Živanovićeva je uspela da dočara okolnosti i emocionalna stanja kroz koja je prolazila Edit. Kao prateći program ove predstave održan je i koncert „Mikser Big Orchestra“, na kojem su francuske šansone pevale glumice Anđela Jovanović i Milica Janketić.
Pogledajte video snimak pesme „Non, je ne regrette rien“ (srp. „Ne, ni za čim ne žalim“), u živom izvođenju Edit Pjaf:
(Fotografija: Edit Pjaf, The guardian“)
Add Comment