Desanka Maksimović bila je osoba koja je pripadala svetu poezije i to na takav način da je ceo svoj život posvetila tome. Po rečima pokojnog Dobrice Ćosića ona je bila najznačajnija žena svog vremena i srpske kulture. U svojim pesmama ona se poistovećivala sa srpskim narodom. Bila je kao majka, sestra, ljubav, junak, hajduk, domaćica, učitelj i monah. Njena poezija je bila uzvišena,a opet tako jednostavna. Goorila je o slutnjama, ali i o ponorima.
Rođena je na samom kraju 19.veka 1898.godine u selu Rabrovici kod Valjeva. Osnovnu školu završila je u Brankovini, ali i u Valjevu gde je završila i gimnaziju. Volela je književnost i da piše i čita. Zbog toga je iz Valjeva otišla u Beograd kako bi upisala Filozofski fakultet. Studirala je uporednu književnost, opštu istoriju i istoriju umetnosti. Posle studiranja u Beogradu usavršavala se godinu dana u Parizu, da bi po povratku u Srbiju 1926.godine bila postavljena za nastavnika Prve ženske gimnazije u Beogradu u kojoj je predavala sve do 1953.godine. Godinu dana po njenom povratku 1927.godine počinje aktivno da piše i objavljuje svoju prvu knjigu za decu „Vrt detinjstva“.
Desanka je volela da putuje po svojoj zemlji i najlepše se osećala kada je deci i svom narodu čitala pesme i besede. Čak je neko vreme živela i na selu, što joj je pomoglo da spozna kako razmišljaju seljaci i da sazna njihove namere, želje i tajne. Nije bilo lako pisati i stvarati u 20.veku, u veku koji je bio obeležen ratovima i sukobima, u veku u kojem je najopasnije bilo biti čovek. Takođe, nije bilo lako uspeti u svetu poezije i književnosti, a pri tom poticati iz jednog malog mesta. Međutim, Desanka iz Brankovine, kako su je zvali, od svih srpskih pesnika izrodila je najviše pesama i 1965.godine je izabrana za redovnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti. Meša Selimović je govorio da je ponosan na činjenicu da je on zajedno sa svojom generacijom rastao i zaljubljivao se uz njene pesme. Njenu poeziju je opisivao sa samo tri reči: „tako opojno lijepo“. Time je hteo da kaže da je ona pokazivala ljubav prema prirodi, prema čoveku i odnosu čoveka i žene i o svim iskušenjima koji prate taj odnos. Stihove pesme „Krvava bajka“ Selimović je smatrao nacionalnim monumentom koji su urezani u kamenu Kragujevačke gimnazije. Desanka je tu pesmu napisala u teškim i mračnim poslednjim danima svog života. „Ova pesma je ostala simbol stradanja cele jedne nacije“ govorio je Pavle Zorić. To nije bila smrt samo čete đaka, već i čitavog srpskog naroda. Streljani su ne samo đaci, već je tom pesmom na jedan simboličan način streljan čitav brdoviti Balkan. Za tu pesmu Desanka je 1963.godine nagrađena Oktobarskom nagradom grada Kragujevca.
Stihove je pisala vedro i melanholično, stekla je poštovanje mudrih i odanost svih onih koji su čitali njenu poeziju. Volela je prirodu i često je o njoj pisala. Umela je da nasluti senke iza svetlosti u prirodi, čula je „umiranje “ cvetova i osećala je melanholiju rose. Njena priroda sadrži sjaj, dobrotu, radost buđenja, ali i senke slutnje. Voleo ju je i Ivo Andrić koji je smatrao da su njene pesme ispunjene nekom neobičnom blagošću i čarima izvesne osetljivosti. Ljubav u njenom poetskom životu imala je posebno značenje. Govorilo se da je ona jedina, pored Jovana Dučića, posvetila toliko pažnje ljubavnom zanosu. Pesme „Strepnja“, „Na buri“, „Sećanje“ , „Čežnja“, „Predosećanje“ i „Opomena“ predstavljaju pravo blago srpske ljubavne lirike. U pesmama Jovana Dučića ljubav je predstavljena često kao rizična i neizvesna igra u kojoj nema dobitka, dok je u poeziji Desanke Maksimović ona prožeta osećanjem dobrote, željom da čitavom svetu bude dobro, bila je bezazlena i netaknuta. O njenom ljubavnom životu jako malo se zna. Koliko je u pesmama govorila o ljubavi, toliko je ćutala o svom izabraniku Sergeju Slastikovu za koga se udala 1933.godine. Tada joj je bilo trideset pet godina. On je bio glumac, pesnik i ruski emigrant, sa kojim je ostala čitavog života, do njegove smrti 1976.godine, ali ga skoro nikada nije spominjala u javnosti. Nisu imali decu, ali je često govorila da su njene pesme sve ono što joj donosi sreću. U vreme dok je pisala i stvarala, žene su u intelektualnim i umetničkim krugovima bile retkost.
U pesmi „Na buri“ obraćala se majci i tražila joj je da vidi da li na pustom bregu pored njihove kuće stoji čovek koga voli ili je to bio samo bor. U stihovima se oseća sva njena želja, slutnja, ali i neizvesnost i strepnja. Dok je u pesmi „Predosećanje“ za voljenog čoveka, dok ga je gledala, predosećala da će joj biti drag za ceo život.
Bila je vezana za oca i posle njegove smrti često je pisala da ga vidi u snu. Opisivala ga je kao čoveka koji je uvek nekud žurio i kome je uvek desno rame bilo podignuto, dok je u osmehu imao nečeg detinjeg, a u očima je uvek nosio tugu koju ona nije znala i nije mogla da otkrije nikad.
Volela je svoju zemlju i često je o njoj pisala. Za nju je govorila da je u sutonu, da je velika tajna i da je spremna za neprestane borbe. Pisala je da na svakoj njivi ima krvi od rata i da su njena brda teška i opora. Pominjala je Balkanske ratove i seljake iz rodne Brankovine koji piju vino i odlaze u rat dok ih apostoli unapred sahranjuju. Pošto je živela za vreme Balkanskih ratova, Prvog i Drugog svetskog rata u svojim patriotskim pesmama govorila je o tragedijama, ali i o pobedama. Jedna od najznačajnijih pesama u posleratnom pesništvu bila je „Tražim pomilovanje“ U njoj je ona bila okrenuta sebi, ali joj je pogled bio upućen daleko u prošlost. To govori njen dijalog sa Dušanovim zakonikom i sve je u znaku prošlog vremena, pa čak i sama sadašnjost. Ti stihovi su vapaj njene duše da se pomiluju svrgnuti, mrtvi, važni, naivni, zavidni i mnogi drugi. U zbirci „Nemam više vremena“ provlači se motiv smrti i ljudske prolaznosti. Nju je pesnikinja napisala 1973.godine i tu se uočava da su godine prohujale, da je njena radoznalost prestala i da je ostala stroga realnost. Oseća se da je smrt blizu, iako će pesnikinja živeti još dvadeset godina posle njenog objavljivanja. Pred kraj života ona je pisala da nije više za duge rečenice, sitnice, analize i bilo šta novo što bi mogla da proučava. Njena radoznalost i volja za životom polako se gasila. Za ovu zbirku dobila je Zmajevu nagradu Matice srpske i tako postala dvostruki dobitnik ovog priznanja. Tokom života dobila je veliki broj nagrada, a predsedništvo SFRJ ju je odlikovalo Ordenom Jugoslovenske lente sa zastavom. Ono što joj je bilo najznačajnije jeste to da joj je Drugi kongres učitelja Srbije dodelilo povelju “ Najdraži učitelj dvadesetog veka“.
Poslednjih pet godina pred njenu smrt počela je često da ima probleme sa zdravljem i zbog toga se povukla iz javnog života. Tada je pisala pesme u kojima se opraštala od ovozemaljskog života. „Neće me biti“ i „Polet u visine“ oslikavaju stanje njene duše kada je osećala da joj se bliži smrt. Dva meseca pred njenu smrt u decembru 1992.godine od Patrijarha Pavla dobila je Orden Svetog Save, a od Srpske književne zadruge nagradu za životno delo. Zadruga joj je objavila i njenu poslednju knjigu „Zovina svirala“. Umrla je 11.februara 1993.godine,a sahranjena je u Brankovini pored svog supruga Sergeja. Oproštajni govor održao je tadašnji predsednik SR Jugoslavije Dobrica Ćosić, a Vlada joj je 19.marta iste godine osnovala „Zadužbinu Desanke Maksimović“.
Add Comment