„Poslednje jutro“, iz zbirke „Deseto nebo“

0
Dal može zora biti tužnija i poj ptica sjetniji
nego kad srce ostavljaš pred vratima
koja su bila tvoj prozor u svijet.
U ovom nepomičnom položaju,
dok se ruši arhitektura mojih snova,
ja sam samo nijemi posmatrač
koji kao da gleda crno-bijeli film
bez zvuka i bez života.
Odvijaju se godine života koje kao da nisu moje,
i tu negdje,
na ivici planina se naglo prekida rolna filma
i ostaje samo platno prazno.
Posegnem rukom ka obrazu da uhvatim kamen koji je krenuo.
Samo da ne pokrene lavinu bola
i otkotrlja se tamo u one bezdane koji su se otvorili.
I samo zvuk ptica dopire do mene
dok se gubim u agoniji koja me okružuje,
nemoćna da se oduprem.
I smijeh, onaj histerični koji zamjenjuje plač,
koji potiskuje jecaj koji bi se oteo iz grudi
i vinuo se u nebo.
Zar baš misliš da tek tako mogu da skočim
sa desetog neba u nepovrat
i ostavim ružu na jastuku da miriše mjesto mene?
Da mogu da hladno samo izađem
i ne okrenem se, ne uzdahnem?
Ne pomislim da možda u tebi bar neki kišni oblak ima?
Okrećem se i gledam jato mojih vjernih nadanja
kako uzleću nebom i svaka u očima nosi
po jednu želju za tebe,
za nas.
Znam da će jedna po jedna da se sunovrate
u moje crno-bijele fotografije
a ja…
Na istom mjestu sa kog ću da krenem.
Samo još jedan okret i blagi pogled preko ramena
za sve one besane noći
odsanjane na ramenu od nemira.
Još jedan uzdah će se oteti
dok u ruci budem stezala parče papira
za poslednju priču o zaboravljenom gradu.
I onda mogu krenuti.

Oglašavanje

O autoru

Avatar

Neparni element u ljudskom sistemu, fabrička ili genetska greška koja se nikako ne uklapa u svjetski poredak zabluda i laži.

Ostavite odgovor

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.

Send this to friend