Uspori zbog onih kojih nema

0

Mutavo neko jutro. Petak. I nije kraj radne nedelje. Meni se radna nedelja vise nikad ne zavrsava. Tmurno i toplo, ni malo nalik na oktobar. Gledam u kalendar i otvaram instagram. Sjetim se da je danas taj dan. I nikad necu zaboraviti kad sam čula vijest da ga nema. Nemoj me pogrešno shvatiti, ko sam ja da žalim za čovjekom kojeg nisam poznavala. Ali skotrljala se suza, sama od sebe, pobjegulja. I evo već 8 godina nakon toga ista nevjerica, i ista tuga oko srca k’o tamni plašt. Uvijam se u nju kao gusjenica u svoju čauru.

Tošeta nema, kao i mnogih većih imena muzičke scene sa kojima je moje djetinjstvo počelo. Njihova muzika i dalje živi, i dalje ih se sjetimo, ali na kraju, svi postajemo prah, i vrijeme nas prekrije kao da nas nikad nije bilo. Tužno, kako ljudski život ima svoju prolaznost, svoju krhkost, poput stabljike mlade pšenice. Shvatimo to tek kad se nešto desi, tek kad izgubimo, kad nam se nebo raspolovi nad glavom i kad oblaci kao kamenje se sruče na nas. Ne cijenimo to što imamo, težimo onom što nemamo. Naši najdraži ginu na saobraćajnicama tako lako, kao kad pokosiš sveže rascvjetali maslačak posle kiše. Izgubila sam par drugova tako. Lijepih mladih momaka, u svojim najluđim dvadesetim. I sama sam jedva izvukla živu glavu. I nisam naučila. Tada bar nisam.

Danas je drugačije. Danas više cijenim šetnju nego vožnju. Više cijenim sunce nego snove. Danas jače volim nego juče. I dalje ne razumijem tu samoubilačku dozu u venama, to nepostojeće dokazivanje drugima da si brz. Šta je brzina? Gdje žuriš? Šta te čeka na kraju osim stijene, zida ili provalije? Zar nema niko važan zbog kog bi usporio? Zar nema niko poseban zbog kog bi živio? Tošeta nema, našeg Neba iz Montenigersa nema, mojih a i tvojih prijatelja nema, i ti još ništa nisi naučio. Ja jesam.

Život je dragocjen, ne zbog sebe već zbog ljudi koje imaš. Zbog onog Volim te, zbog zagrljaja, zbog tajni ispričanih. Život je čudo! Jednostavan je kao matematika, pomalo nerazumljiv kao školska lektira, i uz pravu hemijsku kombnaciju sjajna alhemija. Život je samo to. I živi ga! Uživaj u njemu kao u najljepšem ukusu, kao u najdražoj čokoladi, polako i sporo, nek traje što duže. Ne propusti da kažeš ljudima da ih voliš, ne propusti da zagrliš roditelje, ne propusti izlazak sunca pa makar i u 5h morao da ustaneš. Umotaj se u deku, zgrabi šolju kafe ili čaja, i onako na terasi sanjivo udahni jutro. Diši. To je život, osjeti mu ukus, i miris, i uspori. Ne znači da ćeš prije stići ako žuriš. Propustićeš polje maslačaka, propustićeš oblake, možda i neke oči.

Samo uspori. Zbog onih kojih danas nema. I zbog onih koji dolaze. Zbog sebe.

IN Memoriam Toše Proeski

Oglašavanje

O autoru

Avatar

Neparni element u ljudskom sistemu, fabrička ili genetska greška koja se nikako ne uklapa u svjetski poredak zabluda i laži.

Ostavite odgovor

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.

Send this to friend