Osvanuo je još jedan sumoran dan nad Beogradom, nad Srbijom. Da li treba ovako započeti tekst? Ne znam. Zaista, ne znam. Retko kada ostajem bez reči, a ovo je jedan od tih trenutaka. Osećam onu groznu knedlu u grlu, novu bol i prazninu. Ni prva ni poslednja.
Dok sedim za računarom i kucam ovaj članak, kroz glavu mi prolaze stotine misli: „Čemu sve? Vredi li, uopšte?” Pitam se. Nije ovo ni patetično, ni depresivno, ni pesimistično, već istinito. Toliko vremena posvetimo napornom radu, dok mi neprimetno stradamo, iscrpljeni i izgubljeni. Neke stvari jesu od neprocenjive vrednosti, jer nema im povratka. Iste one koje mi ne poštujemo, sve dok ih ne izgubimo.
Na određene životne situacije ne možemo da utičemo. Ali kada bolje razmislim, i da možemo, da li bismo stvarno uticali? Da li bismo sporije živeli? Ko bi izabrao da sebi pruži odmor od pet dana znajući da će izgubiti mnoge „značajne” poslove? Nažalost, postali smo robovi sopstvenog bivstvovanja.
Istina je da moramo raditi kako bi sebi i nama dragim ljudima priuštili normalne uslove za egzistenciju. Međutim, istom merom moramo i odmarati kako bi sebi priuštili mogućnost za duži rad i stvaranje još mnogih vrednih dela, zbog sebe, zbog drugih, zbog nas, zbog vas, zbog sveta – zbog novih generacija!
A život prođe tek što nacrtaš krug, ubereš par mandarina i zasadiš nekoliko stabljika. Ostaju samo uspomene na dela i njihove kreatore (umetnike). Hvala svima vama koji nikada niste odrasli i niste nama dali da odrastemo! Hvala vam za asamblaž vaših dela i izvinite zato što smo bili isuviše egoistični, nemarni, neosetjivi i terali vas da naporno stvarate za nas. Sada možete da se odmorite…
(Fotografija: Časovnik; „Vikimedja”)
Add Comment