– „Zapravo, samo znam da je sve počelo ni od čega. Taj zvuk i ta svetlost su dolazili niotkuda, kao u nekom začaranom krugu. Stani, zar nismo mi u njemu!?”
Satima je već sedeo na krevetu iščitavajući na desetine knjiga, ali nije mogao da pronađe onu jednu stranicu. Na njoj je bio otisnut pečat njenih usana, pomalo izbledeo. Te daleke 1890. godine. Tu stranicu je primetio sasvim slučajno. Nije se uklapala u koncept literature o njegovom istraživačkom radu. Više je podsećala na davno napisano i zatureno ljubavno pismo. Da, upravo ono koje je nosilo toliko emocija i uspomena. Jedan život. Jednu ljubav. Jednu epohu. Jedan zaborav…
– „Kada se tebi predam, gubim sve – najviše sebe. Dozvoliti niko neće, videti te više ne smem, otići daleko, a pronaći ne mogu sreću. I kada sve se jednom svrši, moja ljubav goreće u tvojoj duši. Kao gravitacija svemira, to težište u nama leži. Ako ikada ovo pronađe neko, razlog svemu je ispadanje iz obgrljenog, prefrigranog ležišta”.
Spremao je doktorsku disertaciju na temu o bajkama nastalim u Starom i Novom svetu. Ovaj diplomirani filolog bio je zaljubljenik u beletristiku – u taj čarobni svet u kojem kroz lepu književnost „živi”. Ona mu daje superiornost kreiranja i slobodu maštanja, proživljavanje toliko života u jednom telu. Pronašao je kulturno blago!
– „Ljubav je bolest koja se hrani razumom. Smatrati je moram velikim izumom. Kada brava zarđa, ta vrata otvoriti ne može ni ključ najsjajnijeg sazvežđa. I sada, jedino njeno žarište postaje moga spasenja čekalište”.
Nalazio se u čudu. Bio je sasvim siguran da je ta stranica, broj 456, baš ta, sa tim ručno ispisanim pismom, bila u ovoj knjizi o najlepšim bajkama drevnih naroda. A možda je sve bilo samo jedna halucinacija i ništa više…
Add Comment