Spremam se za odlazak u krevet. Topla pidžama, toplo ćebe, i zima ispod kože. Mjesec mi se ušunjao kroz prozor i pokušava da mi pjeva uspavanku sa kanarskih ostrva ali ne ide. Ni predenje mačke ne pomaže. Odzvanja mi u glavi razovor koji sam vodila sa jaranom. U očima mi odzvanja prazna polovina kreveta na kojoj se isteže mače od mjesec ipo. I dva prazna jastuka. I moje srce, razgaženo i rašireno kao stara blatnjava cipela, malo pohabana na šavovima. Moje toplo srce. Koliko dugo je već prazan taj krevet? Kao da ni ja nisam tu.
Nekad, kad sam ponosno nosila dvojku kao prvi broj u godinama i kad sam mislila da sam najpametnija, i da je ljubav ultimativna žrtva koju treba podnijeti, tada sam vjerovala da sam spremna i sama sve dati za ljubav. Za tog nekog drugog posebnog, moju polovinu ili ko zna koji razlomak. Nekad… Danas, kad još ponosnije nosim svoju trojku u prvom broju godina, i kad imam svoj ritam života, organizovan dan, spontane trenutke, i slobodu da letim u svim pravcima, danas nisam sigurna koliko mogu sebe da dam za istu tu ljubav i ideale u koje vjerujem cijelom dubinom svog postojanja. Nisam sigurna koliko bih se sebe odrekla da bih se uklopila u život sa nekim. Da li zaista ljubav traži da se tri puta prije zore slobode odrekneš? Da li je zaista potrebno izgubiti sebe da bi našao nekog?
Nisam neka domaćica. Hrana mi je gorivo i ne mora da izgleda savršeno servirano za Instagram. Vegan sam i praktičnost mi je važnija od dekoracije. Imam ustaljen ritam obroka, sistem šopinga hrane, i neke svoje rituale kad ustanem i kad idem u mrak i snove. Imam dvije mačke bez kojih ne želim da zamišljam život i ne smetaju mi njihove dlake, ni njihove ogrebotine, ni njihove mokre njuške. I moji prijatelji koji dolaze to razumiju. Znaju da će iz mog stana otići sa čarapama big foot-a i da moraju da paze na kafu, sok i čaj. Ne volim da obilazim komšije i ne volim uvijek imati goste. Da li će taj neko umjeti da razumije sve to? Da li moram da se nečeg odreknem da bih imala razlomak srca? Da li ljubav zaista traži kompromise, odricanja ili je to izvor apsolutne slobode, povjerenja, i ultimativni let ka zvijezdama.
Nisam od onih kojoj moraju da se polažu računi, nisam od onih koje zahtijevaju ručak u 16h, i da sve bude na svom mjestu. Nisam od onih koje vole da peglaju, čiste i svoj slobodan dan potroše na dekorisanje i spremanje sitnih kolača za dočekivanje gostiju. Da, uradim ja ponešto od toga, ali mislim da ljubav nije zavisnost od nekoga, nego upravo suprotno – biti slobodan da budeš nečiji a opet potpuno svoj i nepromjenljiv. Sposobnost da sam ispeglaš svoju košulju, uključiš mašinu za veš, i napraviš kafu, ali zato što te volim ponekad ću to uraditi za tebe. Zbog čega se danas mnogi odriču sebe zbog partnera/ke? Zar ljubav ne treba da ti dozvoli da procvjetaš, da budeš sve ono što jesi, i da voliš onako kako znaš, bez pravila, rasporeda, tuđeg mišljenja i odobravanja? Zašto ne bih mogla da budem savršeno sposobna biti srećna sa tim nekim ali i onda kad je odsutan?
Sa godinama sve mi je teže da prihvatim kritike ljudi koji mi kažu da nikad neću sresti muškarca koji će pristati da živi sa dvije mačke, bez tepiha, i sa mjesecom u sobi. Možda. Ja vjerujem da moj razlomak postoji negdje tamo, pod istim ovim mjesecom koji ima privilegiju da me gleda kako se uvlačim sanjivo u krevet. Vjerujem da taj neko neće tražiiti od mene da se odreknem svojih snova i svojih želja, i svoje slobode, da bih udovoljila njegovom egu, isto kao što ja neću tražiti da se odrekne fudbala sa drugarima, čitanja novina uz kafu iako ih smatram besmislenim. Novine, ne fudbal.
Ne znam eto kako vi, ali meni su ljubav i sloboda savršen spoj. Nešto kao čokolada i usne. Ja se ne mogu odreći sebe. To bi bila vrhovna izdaja. Moji snovi idu u paketu sa mnom. Moje mačke idu u paketu sa mojim knjigama. A to sam ja. To je ono ko jesam. Nekad, ne bih umjela ovo da kažem. Pristala bih se odreći i odricala sam se. Danas… danas kažem – poljubi ili ostavi. NIje samo poenta osvojiti mi srce. Pokušaj ugrijati mi i noge. To je kompletan doživljaj. To je ljubav.
Add Comment