Lažeš zlato, lažeš dušo

0

Imam tajnu. Veliku. Životno iskustvo. Ono koje te označi i koje te promijeni, korijenje ti pokida i ostavi te kao trulo deblo da ležiš u prašini dok ponovo ne pustiš korijene i nekako se uspraviš. Nema veze. Lezi koliko moraš, prikupi snagu, ojačaj, ustani kad si spreman.

I dok se moji ludaci i demoni kidaju unutra, vode svoje ratove, dok se moje ličnosti dave međusobno u krvi i mesu – niko ne može da primjeti da je nešto drugačije. Osmijeh za oskara, zvijezde se načičkale u zenicama, odgovaram na pozive, radim svoj posao, i blistam u svom okrnjenom sjaju. I pitam se – koliko ljudi ima tako koji moraju da sakriju svoju unutrašnju borbu, koji moraju da nose osmijeh na licu jer ne mogu da pokažu krvave zube i okrnjene usne? Šta uopšte znamo jedni o drugima? Šta uopšte znaš o ljudima koje svakodnevno srećeš, zamišljene i pokisle, zavučene u svojim ljušturama? Kad se naviknemo na glumu i uskisli osmijeh i kad prestajemo biti mi?

Koliko puta u životu si se našao u situaciji kad moraš da stisneš zube, i odglumiš da je sve ok? Je li ti se dopalo pa si zato nastavio ili si izgubio granicu između sebe i loše predstave? Glumimo da smo srećni kad vidimo lažne prijatelje, glumimo orgazme, glumimo da smo srećni s poslom koji radimo, glumimo da nas rodbina ne nervira, da ne volimo nikog, da smo kamen u pustinji, stijena sa srcem od pamuka. Je li se cijeli svijet pretvorio u pozornicu sa loše dodijeljenim ulogama? Ili ima negdje neko ko je jednostavno svoj, tužan, srećan, uplakan, takav kakav je fabrički proizveden, sa srcem u grudima i suzama umjesto zvijezda?

Ovaj svijet je takav, lak i prevrtljiv, sa prevelikim očekivanjima. Čak ni svoju tajnu ne možeš da povjeriš nikome jer se bojiš da će je kad tad iskoristiti protiv tebe. Prijateljstva su lažna, grudi su lažne, usne i poljupci, osmijesi i rukovanja, poslovni sastanci. Sve se pretvorilo u film bez režisera, bez scenaria, i sve je kič i sve je fol. I gdje je granica? Postoji li? Kad smo prestali da ljude oko nas usrećujemo sitnicama, osmijesima i pažnjom i zašto smo sve to zamijenili razmišljanjem šta je ko obukao, slažu li se kravata i cipele, boja ruža sa gaćicama i slične gluposti? Kad smo prestali da brinemo o ljudima zbog onog što jesu, kako su?

Ja moju tajnu nosim u sebi. I nasmijem se ponekad bez obzira što se unutra rasipam kao lego kockice. Nasmijem se, ne glumačkim osmijehom, već osmijehom osobe koja pokušava da se uspravi. Pokušavam biti jača od sebe i od životnih sunovrata. Jer kako se drugačije boriti sa tamom? Kako pobijediti tugu osim osmijehom? Ja sam se davno povukla iz predstave i već odavno su moje maske spaljene. To što ne pričam nikom o svojim ratovima – pa to je već moja stvar. Uostalom kome bih i mogla pričati kad su svi toliko uživljeni u svoje role da bi pomislili da je moja priča samo jeftina drama. Nema veze. Bar znam da je realna i stvarna. A vama eto vaše predstave i lažne ljubavi, vještački brakovi i polovni poljupci.

Oglašavanje

O autoru

Avatar

Neparni element u ljudskom sistemu, fabrička ili genetska greška koja se nikako ne uklapa u svjetski poredak zabluda i laži.

Ostavite odgovor

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.

Send this to friend