Mogla si biti samo poput vazduha, neprimetna sen mog naizgled slučajnog prolaska, da si odmah otišla i nisi se zanosno okrenula, pa pogledala me tim prodornim, plavim očima. U toj magiji okeanske dubine zaboravih na sve, izabrah da budem ti bilo ko – jedino zato što da prepoznam tvoj hoaks nisam umeo. I onda ti dadoh sebe, i bejah anđeo bez krila, i srca mekog kao svila, a ti moja zla vila.
Bar si mogla reći ko su moji sapatnici. Da ih upoznam, tom klubu odabranih se pridružim, jer tek još jedna u nizu žrtava sam tvojih. Lakše bi bilo da osećaj u meni ne postoji – da ne umem da volim, da ne znam kada nešto boli. Možda ranije nikada tako voleo nisam, znam da kliše je pravi, ali svaka ljubav u novu sumnju me stavi. Jesam li opet grumen zemlje u starom ponoru ili, kao nekada, raširenih krila letim visoko? Izaberi ti.
(Fotografija: Kosmičke stepenice, 2019; © Nikola Stojanović)
Add Comment