Jer imam milion razloga za sreću. A ti?

0

Kad sam se rodila niko mi nije šapnuo na uho šta me čeka niti kako će me život klesati dio po dio. Niko mi nije umio reći koliko ću suza popiti, koliko ću puta pasti, koliko puta do neba letjeti, koliko puta voljeti. Nisam imala dobre vile na rođenju i niko mi nje umio reći kako najlakše odabrati pravu stvar i pravog čovjeka. Još uvijek tražim odgovor na to pitanje.

Nedavno me jedan student pita apsolutno najgluplje pitanje na svijetu u vezi droge. Ne, nisam nikad probala, i ne, nemam namjeru da ikad probam. Bavim se fitnesom, pokušavam jesti zdravo koliko to već industrija dozvoljava, i protiv sam farmaceutikih kompanija. Vjerujem u prirodu, mnogo više nego u bolnice. I ne, ne vjerujem da su ti potrebni opijati i bilo kakve supstance da bi se opustio i da bi jasnije razmišljao.

Pomisliš li možda koliko ima gladne djece u tvom komšiluku a ti bacaš novac na gluposti poput toga? Zar te ne dotiču svi izgbljeni životi zbog toga? Ili možda nisi nikog izgubio? Ja jesam. Jednog od najraniji prijatelja i sigurno jednog od najboljih. Do đavola, izgubila sam i ljubav. Bio je stvarno najdivnije stvorenje u našem malom gradu u kom sam rođena. I billi smo nerazdvojini drugari, i svi su nas gledali kao par prije nego što smo to ikad i bili. A bili smo, mogli smo. Imam negdje još u mojoj tinejdžerskoj sobi njegovo pismo i sliku iz vojske. Kažem bili smo. Kažem mogli smo. Da sam ja htjela da zažmurim na ponekad neki džoint. Ali nisam. To je bilo protiv svega u šta sam ja kao klinka vjerovala. I tako su godine prošle, on je sa lakih droga prešao na teže. Imali smo nove ljubavi, ali svaki put kad bi se naša pjesma čula na radiu, zazvonio bi telefon.

Možda je trebalo više da ga molim da prestane. Možda je trebalo više da budem uz njega da bi se izvukao. Možda je trebalo… Dođavola, ne znam šta je trebalo. Znam samo da sam sa njim sahranila dio sebe, dio djeteta koje sam bila. I ne, nikad neću naći opravdanje za onog koji tako olako baca svoj život radi trenutnog zamagljenog vida. I taj isti student ga je poznavao. Njega su svi znali a niko nije umio da mu pomogne. Jer on to nije ni želio. On je bio u svom paklu. Ne krivim ga što je oduzeo sebi život, ali još nisam našla snage da odem i da crnoj zemlji kažem da sam mu oprostila. Njemu jesam jer je moj drug. Ali drugima nisam.

I dalje ne znam koliko savremen svijet treba da bude da prihvati korišćenje droge kao nešto normalno. Jer ako je to savremenost, ja ne želim biti moderna cura. Jer sam izgubila mnogo drage ljude zbog te kvazi savremenosti. Jer sam danas čula opet našu pjesmu. I ne želim nikom reći kako da živi svoj život, ali osvrni se malo oko sebe, i ne bacaj ga uzalud. Sigurno imaš bar jedan razlog za disanje. Za osmijeh. Za sreću.

Oglašavanje

O autoru

Avatar

Neparni element u ljudskom sistemu, fabrička ili genetska greška koja se nikako ne uklapa u svjetski poredak zabluda i laži.

Ostavite odgovor

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.

Send this to friend