Istina ili atrofija srca?

0

Imala sam prijatelje. Bar sam vjerovala da ih imam. Vjerovala da su to posebni ljudi kojima možeš da kažeš sve što misliš, bez ikakvih zamuckivanja i ustezanja. Prošlo vrijeme. Nemam ih više. Bar ne takve. Totalno suludo vrijeme ako mene pitaš. Ili sam promašila vijek, ili društvo, ili zemlju u kojoj živim. I da, jedna od želja za Deda Mraza „Molim te, vodi me što dalje odavde“!

Mislila sam da će ovaj vijek da donese nešto bolje, neki napredak, nešto vrijednije, ali izgleda samo tehnologija napreduje. Mi ljudi idemo unazad. U nepoznatom pravcu. Nedelja je, i provodim je kući. Slobodan dan od posla, od obaveza, nigdje nisam otputovala, nigdje izašla. Danas je dan za mene. I ne mogu da objasnim zašto mislim o prijateljima. O Njoj O Kojoj Više Ne Pričam. Posle 5 godina druženja, brisanja suza, dijeljenja poslednjeg obroka, poslednjeg eura… Posle svih ispričanih i prećutanih osjećaja. Gdje je zapelo? Kažeš istinu, kažeš ono što misliš, i ljudi se promijene. Ljudi nađu nove ljude, zaborave stare i tako počne. I tako pukne. Iseliš se, odeš i više ne zoveš. Ne pišeš. Ne misliš. Ne pričaš više o njoj.

Vidiš, ljudi su osjetljivi na istinu. Osjetljivi su kad im kažeš da su učinili da se osjećaš – nekako. Imala sam prijatelja. Nismo bili najbolji prijatelji ali smo se družili. Pričali svaki dan. Posjećivali se. Pomogla sam mu, postao mi je kolega na poslu. I tad je nastao tajac. Prvih dana, dok je naučio kako treba sa kim da priča, kako sa kim da ponaša, dok je naučio ko je ko u tom malom ljubomornom kolektivu – svaki dan je bio kod mene. Svaki dan smo pričali telefonom. I kad je sve to naučio, prestao je da zove, prestaoje da dolazi, prestali smo da pričamo. Rekla sam mu kako se osjećam. Rekla sam mu da prijatelja ne pitaš sto puta „Šta ti je“ ako vidiš da je loše. „Šta ti je“ se ne pita, „šta ti je“ se zagrli i povede u prvi bar i napije se. „Šta ti je“ se oćuti. Ali neki ljudi očigledno ne znaju da podensu istinu, a ni prijateljstvo.

Imala sam još jednog prijatelja. Drugovali smo, pili, šetali, pričali, plakali, smijali se, dopunjavali se. Sve dok nije rekao da je zaljubljen u mene. Bila sam iskrena. Ja nisam bila zaljubljena u njega. Nikad nisam mogla biti. Jednostavno to nikad nije kliknulo. I tako, istina ponese još jedno prijateljstvo do vraga. Nije mi žao. nije mi žao ni Nje, kojoj sam pozajmila novac za hranu, provodila svako popodne sa njom pokušavajući da joj pomognem da pronađe posao, da bude jaka i da ne odustane, slušala njene ispovjesti i zaista mi je bila draga. A onda je dobila posao, i prestala da zove, prestala da piše, nikad mi nije vratila tih deset eura. Nije ni imala namjeru. Toliko košta prijateljstvo.

Moji pravi prijatelji nisu u ovom gradu. Jesu u telefonu, jedan poziv daleko. Ali ponekad mi fali da su tu, da su u ovom izdajničkom gradu prepunom suza i usamljenosti. Imam ja tu još drugara, poznanika, spremnih uvijek da ih pozovem, uvijek tu ako mi zatrebaju, uvijek tu ako ih poželim vidjeti. Nije da ne želim. Ali nije kliknulo nikad. I zato uglavnom na slobodan dan otputujem. Bilo gdje. Danas nisam. Danas evo razmišljam o prijateljima koje sam imala i kako me istina odvojila od njih. Nije mi žao.

Vidiš, istina je mač sa dvije oštrice, i uvijek te mora posjeći. Nekad manje nekad više, ali uvijek razreže. Samo trebaš biti čovjek da to podneseš. Treba imati hrabrosti da je izgovoriš, i još više da je prihvatiš. Takvih je jako malo. Zato ponekad mislim da sam promašila vijek. Možda i državu. Možda negdje drugo istina drugačije boli. Ne znam. Ali znam da se neću odreći iskrenosti ma koliko prijatelja morala izgubiti zbog toga. Da su to bila vrijedna prijateljstva ne bi tako lako pukla jel da? Da su oni bili pravi danas bismo zajedno provodili dan. Bili bi prijatelji. Sad. Pazi se istine. Možda ti odreže ruku ili nogu. Ili jednostavno amputira srce. Ako nisi spreman da živiš sa tim rizikom onda si kao većina lažnih na ovoj planeti. Onda si kao ovi moji prošli prijatelji, deset eura vrijedni. Mene je istina odavno isjeckala. Al ja se svaki put ljubavlju sastavim. I ne bojim se. Jok.

Oglašavanje

O autoru

Avatar

Neparni element u ljudskom sistemu, fabrička ili genetska greška koja se nikako ne uklapa u svjetski poredak zabluda i laži.

Ostavite odgovor

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.

Send this to friend