Drugovi, posao, karijera, kakva šteta

0

Znam jednu djevojku. Srela je nekog Tipa sasvim slučajno. On živi tamo negdje preko, ostvaren, zreo. Sa njim se smijala. Satima. Bilo je to tako jednostavno poput disanja. Plašila je ta jednostavnost. Plašila je iskrenost. Plašila se sama sebe. I kako to biva, sva ta zanesenost se nastavila i kad je on otišao. Nije joj nedostajalo pažnje, trudio se da joj nadoknadi svaki tren bez njega. Zaista, bila je srećna. Plašila se i toga. Šta se tu može. Bila je i ona kod njega u posjeti. Par dana raja, pažnje, ljubavi, smijeha. Savremena bajka. Vratila se i… Paffff! Pala je na kaktus. Krila su otpala.

Stvarnost i realnost. Stvarni život, obaveze, posao, prijatelji, sve ono što čini jednu cjelinu. Pažnje je nestalo. Smijeha je nestalo. Ostale su poruke razmijenjene, svakog dana, ali po malo prazne. Po malo jednolične. I prestala je da se smije. Ono čega se plašila se desilo. Dok sam slušala cijelu priču, jednostavno sam morala da se zamislim. Na šta ćemo pristati da bi zadržali onog do kog nam je stalo? Da li ćemo pristati na otrcanu frazu „Nemam vremena“ i prigrliti ćutanje samo da bi bili voljeni? Ako smo voljeni…

Vidiš, te savremene veze na daljinu, sva ta tehnologija, i stikeri, emotkioni i video servisi nikad ne mogu da zamijene osobu, i otkucaj srca, niti mogu da zamijene zagrljaj, ni poljubac pred spavanje. Jednostavno je nemoguće. Da li je stvarno danas važnije održavati balans između karijere i društvenog života od ljubavi? Kad onog nekog pored nas počnemo uzimati zdravo za gotovo? Par osmijeha, po neki poljubac, uzdah, obećanje i to je to? Prestaneš da se trudiš, i dalje su važniji poslovi i cijeli svijet od nje koja je srce otvorila za ljubav? Zaista želiš da pristaneš da budeš manje bitan kako ne bi ostao sam?

Ne znam kako vi podnosite savremene ljubavne veze gdje je sve važnije od srca, ali ja ne mogu. Meni je potrebna pažnja, ja od toga živim. Treba mi da misli na mene, stalno. Da me zasmijava i oduševljava, da me iznenađuje i da nikad ne prestane da me gleda sa zvijezdama u očima. Rutinski poljupci, i mlaki zagrljaji – ne pristajem na to. Ne mogu. Ne želim. Ja tražim vanvremensku ljubav. Zato je i nemam. I ne znam kako vi živite u savremenom svijetu, ali ja se još uvijek ne mogu uklopiti.

Kaže mi da Tip neće još neko vrijeme dolaziti. Kaže mi da je nije zvao da dođe kod njega. On tako mnogo ima obaveza, i ona to razumije. A da li on razumije nju? Da li on zna kako joj dan prolazi? Da li je i dalje zasmijava satima? Ne znam kako je pristala na to. Ne znam ni zašto. Kaže da joj je stalo. Do čega? Do ljubavi koje tu nema? Jer ne možeš nikad biti previše zauzet da pokloniš malo pažnje onom do kog ti je stalo. Ne možeš biti toliko zauzet da ne pomisliš na nju. Pa i da si na drugom kraju svijeta, ne može biti da ti je važniji posao i karijera i sve ostalo od nje jedne koja te čeka i koja misli na tebe. Da li je moguće da je ljubav toliko sebična?

Ja sam čula da ljubav postoji. Da se nekad ginulo za nju. Da se od tuge i nedostajanja umiralo. I još uvijek vjerujem u takvu ljubav. Vjerujem da možda negdje postoje neki muškarci kojima će osmijeh žene biti važniji od bilo kakve obaveze. Znam, izgleda da vjerujem u Bajke. Šta mogu. Nisam odrasla dalje od djeteta.

Oglašavanje

O autoru

Avatar

Neparni element u ljudskom sistemu, fabrička ili genetska greška koja se nikako ne uklapa u svjetski poredak zabluda i laži.

Ostavite odgovor

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.

Send this to friend