Sanjao sam da sam rođen. Jednog jutra, nešto posle ponoći, sredinom jednog prohladnog meseca, jedne godine, u jednom čudnom vremenu, na nekom dalekom mestu. Ništa od ovoga nisam mogao da biram. Kao ni rodbinu. Kao ni roditelje.
Prvi udisaj i izdisaj. Taj osećaj lepog u onom novom vazduhu ‒ već svim mojim prethodnicima dobro poznatog. Sigurno je lep osećaj zato što je to onaj prvi i pravi vazduh, još uvek svež. Tek izvađen, u tom trenutku samo za mene, iz pećnice čudesa stvaraoca svega postojećeg. Deluje kao i sve ono što degustiraš prvi put. Čudno ti je, zbunjen si, ali zadovoljan. Mogu to da osetim. Novi život je počeo. Bar tako kažu…
Ne znam da li da im, kao iskusnijima, poverujem ili da nastavim da sanjam. U nedoumici sam. Šta biste vi odabrali?
(Fotografija: „Life”; „Vikimedija”)
Add Comment