Kolumne

Mi, djeca rasparenog periodnog sistema

Imaju dani kad jednostavno poželiš da se ogrneš mrakom, da na rever staviš neku slamnatu mašnu, i da baciš na glavu šešir od sna. Poželiš da budeš normalan, kao drugi ljudi koji ne razmišljaju o problemima, o računima, o gomili neopranog veša, o tiganju koji je zagoreo, o usisavanju. Sigurno još negdje neko razmišlja o tome. I sigurno još negdje neko mrzi usisavanje kao ja. Poželiš da se zavučeš ispod deke i da prespavaš godinu, ili pak vijek ako je moguće. Poželiš biti kao velika većina praznih glava, koje ne razmišljaju o poslu, i životu, zašto bi kad imaju mamu, tatu i kuma. Ali mi nismo kao ostali svijet i to je jednostavno tako.

Teško je biti drugačiji na Balkanu zar ne? Imati stavove drugačije od ostalih, vjerovati da dobri ljudi rastu kao gljive negdje u nekom mraku, sakriveni od oka, vjerovati da ljubav zaista postoji i da ono drugo parče budale nije plod tvoje mašte zbog filma P.S. I love you. Teško je ljudima objasniti da si neko ko želi da radi posao koji voli i da želi biti adekvatno plaćen za to. Teško je objasnii da si od one berbe kad je grožđe bilo mutno, i kad je vazduh mirisao na zvijezde. Takvi se rijetko rađaju. Takvi vjeruju da je ispravno braniti svoje stavove, nositi rasparene čarape, govoriti istinu i samo istinu, i biti nepopravljivo zaljubljen u ljubav.

Dovoljno je što si drugačiji, što nisi klon i što ne boluješ od Balkanizma. Vaspitali su te padovi i usponi, vaspitala te neka potpuno drugačija škola od ostalih. I kao da to sve nije dovoljno još ti postave dijagnozu… Hroničnu. Nepopravljivu. I treba da svariš to i progutaš taj kamen kojim su te gađali. Treba da se nasmiješ i prigrliš to nešto, strpaš ga u džep i okačiš dijagnozu na rever kao medalju. Da se označiš i javno da si potpuno drgačiji. Apsolutni raspar.

Nije da se plašim, nije da sam zabrinuta. Samo ne znam dokle ide ta rasparenost? Kao da nije dosta trnja, kao da nije bilo dosta drugačijeg. Ovakva vrsta čvrsto vjeruje da ljude treba prihvatiti, da ih treba poštovati ma kako izgledali, ma koju dijagnozu imali, ma koju boju nosili. I sad treba da okačim svoju medalju, i da pustim da me neki prosječni tip ubjeđuje kako je divno lumpovati u Stefan Braunu i kako je život gomila smisla. Neću! Nisam od te sorte, očigledno je da nisam za takve rođena. Ne znam kako sam zalutala da se rodim na Balkanu, kao da to nije dovoljno, nego još i pokupim sve osobine rasparenih elemenata, i kao da nije dovoljno što mi, raspareni, imamo problem da nađemo par, kao da mi jedna hronična dijagnoza nije bila dovoljna, već mi i drugu onako lijepo, doktorski zaškrabaše. Kao da nisam dovoljno drugačija.

Ovo je baš jedan od onih dana kad poželim biti kao ostatak svijeta na Balkanu, da razmišljam o kupovini i manikiru, o nijanski karmina koji se slaže uz novu masku na telefonu, kad poželim da mi palačinke padaju s neba, kad poželim da sam od onih koji vole usisavanje i kad jednostavno želim da prespavam vijek. Za početak, biće dobro ako prespavam noć. Još samo jedna noć na koju ću sutra biti ponosna.

About the author

Adria Daily Magazin

Adria Daily Magazin

Regionalni magazin. Imate vest? Javite nam: redakcija@adriadaily.com
Srbija | Hrvatska | Slovenija | BiH | Crna Gora | Makedonija

Add Comment

Click here to post a comment

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.

Oglašavanje

Oglašavanje

Oglašavanje

Pratite nas na Facebook-u

Oglašavanje