Intervjui Srbija

Zijah A. Sokolović: Glumac je odabrano sredstvo za određenu ideju režisera

Zijah A. Sokolović je jedan od najboljih i najpoznatijih bosanskohercegovačkih glumaca. Završio je glumu u Dramskom studiju u Sarajevu. Dobitnik je brojnih značajnih nagrada i priznanja. Pored glume, bavi se režijom, pisanjem, teatrologijom i pedagogijom.

(Fotografija: Zijah A. Sokolović, 2015; „The Regional Cooperation Council („RCC”))

Ko je, po Vašem mišljenju, dao najblju definiciju glume?

Definicija glume po tom nekom struktualnom smislu, kao definicija po kojoj se može ponašati, nemoguća je. Pitanje je samo kom pravcu posmatranja glumca pripada čovjek. Dakle, smatram da je gluma proces kroz koji mora da se vidi i pročita ono što glumac misli i osjeća. Glumac je odabrano sredstvo za određenu ideju režisera.

Autor ste knjige „Glumac… je glumac… je glumac”. Šta Vama znači biti glumac?

Biti glumac znači da ste čovjek koji pokušava da odgovori na pitanje zašto je neko nekada izmislio takav vid komunikacije – da živi čovjek govori živom čovjeku o određenim stvarima. To je jedna prostorna iluzija u kojoj možemo da normalno posmatramo svijet u kojem živimo.

Koliko je teško napraviti dobru monodramu?

Monodrama je neka vrsta usamljenosti jer autor sam odgovara za svoje postupke – ideju, tekst, koncept, izbor sredstava, stil igre… U tome i jeste ljepota kompletne glumačke igre – da preuzme odgovornost pozorišne umjetnosti na samog sebe.

(Fotografija: Promocija knjige „Glumac… je glumac… je glumac” u Leskovačkom kulturnom centru (LKC) – Zijah A. Sokolović i Dragan Radović, 16. septembar 2016)

Možete li da napravite paralelu između domaćeg i svetskog teatra?

Kada govorimo o sredstvima ulaganja u ovu vrstu umjetnosti, svjetsko pozorište je daleko ispred domaćeg. Takođe, glumačka (zanatska) sredstva su mnogo raznovrsnija, te samim time postoje raznovrsnije predstave kao oblici i raznovrsniji tekstovi koji se tumače.

Kod nas se stalno ponavljaju jedni te isti tekstovi, samo u različitim stilskim kombinacijama. To mladim gledaocima ne daje mogućnost da se susretnu sa nekom drugom dramaturgijom i drugim načinom igranja predstava. Domaći teatar postaje monoton u sredstvima kojima se služi.

Igrali ste jednu od glavnih uloga u najpopularnijem srpskom sitkomu „Ljubav, navika, panika” koji je bio veoma gledan u Srbiji i regionu, a i šire. Na šta Vas prvo asocira kada Vam neko pomene ovu televizijsku seriju?

Asocira me na ozbiljan glumački rad. Mi smo sve to prvo pripremali kao probe, pa tek onda snimali. To znači da je serija odmah montirana u samom snimanju, što je rijetko. Scene nismo kadrirali već smo ih izvježbali, a zatim igrali. Imali smo pozorišni pristup u toku snimanja ovog projekta.

Kako vidite svet pozorišne scene za 50 godina?

Vjerujem da, kada se izuzmu sve ove globalne stvari, civilizacija ostaje na čovjeku. A ako on bude dovoljno svjestan da je element te civilizacije, onda će i pozorište kao takvo preživjeti.

(Fotografija: Zijah A. Sokolović, 2016; „Bor 030))

About the author

Nikola Stojanović

Nikola Stojanović

UREDNIK za Srbiju | Adria Daily magazin | Njegove tri najveće ljubavi u umetnosti jesu: gluma, pisanje i novinarstvo. Smatra da je kreativnost osnova kulture i umetnosti, odnosno multimedije – bez kojih je život besmislen! | Redovni je član Udruženja novinara Srbije (UNS) i Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS).

Add Comment

Click here to post a comment

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.