Tatjana – Tanja Bošković je jedna od najlepših i najpoznatijih srpskih glumica. Diplomirala je glumu na Fakultetu dramskih umetnosti (FDU) u Beogradu 1973. godine, u klasi Predraga Bajčetića. Sa njom su studirali: Branko Jerinić, Gorica Popović, Jelica Sretenović, Ljiljana Dragutinović, Milan Štrljić, Radmila Živković, Zlata Numanagić…
Dobitnca je brojnih značajnih nagrada i priznanja. A poznata je i po tome da uvek javno ističe svoje mišljenje.
(Fotografija: Tanja Bošković, 2011; © „Story”)
Pored predstave „Primadone”, trenutno možemo da Vas gledamo i u predstavi „Jesenja sonata” Pozorišta „Atelje 212”. Koliko Vas raduje angažman u ovoj predstavi, s obzirom na to da ste u statusu penzionera?
Rad sa Jagošem Markovićem, veoma inspirativnim rediteljem, i Brankom Šelić, takvom partnerkom kakvu odavno nisam imala, dao je jedan veoma uzbudljiv proces stvaranja ove predstave.
Otkako sam otišla u penziju pre četiri godine, ja igram više nego što mogu da izdržim. Imam po dvadeset predstava mesečno – kao početnica. Ali to je moj izbor i veoma mi prija. Naigrala sam se, naputovala sam se, nauživala, tako da mogu da igram sa kim hoću, kad hoću, koliko hoću… i mogu da napravim pauzu kad god mi padne na pamet.
U periodu između 1990-ih i 2000-ih, često ste bili odsutni sa pozorišne scene. Šta je dovelo do toga?
Tada sam se bavila nečim drugim.
Među upravnicima nisam bila omiljena umetnica. U svom matičnom pozorištu, gde sam bila stalni član, nisam igrala, jer za Svetozara „Tozu” Cvetkovića nisam bila neka važna glumica. Međutim, igrala sam u predstavama drugih pozorišta i mislim da je za mene to bilo spasonosno.
(Fotografija: Tanja Bošković, 1973; © „Vikimedija”)
Većina današnjih glumaca ima status slobodnog umetnika. Je l’ ovaj status predstavlja teret samom umetniku?
Prezirem status slobodnog umetnika! I dalje zagovaram da je velika umetnost upravnika, kakav su bili Bojan Stupica i Ljubomir „Muci” Draškić, da naprave ansambl. On predstavlja intelektualnu snagu i veliku kreativnu silu pozorišne umetnosti.
Ovo, svaka vaška obaška, služi onima koji su dužni da brinu o kulturi jednog naroda – da razaraju bazu identieta, ne samo nacionalnog i emocionalnog, već i kulturnog.
Da li biste mogli da nađete paralelu između svetskog pozorišta i onog u Srbiji?
Glumci, reditelji i pisci iz celog sveta su isti – to je jedno pleme! Neki imaju više para, a neki manje. Neki imaju više slobode. Jedni se dovijaju kako znaju i umeju, dok se drugima serviraju razne stvari isključivo na zlatnim tanjirima. Svi dramski umetnici strepe od kiča i svi mi smo dužni maternjem jeziku, svom i talentu naših sapatnika, koji smo dobili od Gospoda.
Volite li više da igrate u dramama ili komedijama?
Ja obožavam da igram, bez obzira kojeg je žanra komad! A i kada ne volim, da igram moram, jer to je jedini način na koji mogu da izrazim mišljenje i osećanje.
(Fotografija: Tanja Bošković, 2015; © „Hello!” magazin)
U kom mediju sebe najviše pronalazite – u pozorištu, na filmu, radiju ili televiziji?
Jedino volim da igram u pozorištu, kao živoj stvari. U svim ostalim medijima bivala sam učtiv gost.
Kakvo mišljenje imate o današnjim filmskim stvarocima?
Tek ponekad se sretnem sa velemajstorima. Nažalost, sve ih je manje. Pojavljuju se „vlasnici istina” u svim oblastima, koji „ne znadu, a učiti se ne dadu”. Ovo je citat profesora Radomira D. Lukića, vrhunskog evropskog pravnika i filozofa. Često je tako govorio za sveznalice.
Kako vidite svet kulture i umetnosti za 50 godina?
Uopšte ga ne vidim. Tada ću biti živa i samo ću da se iznenađujem.
Šta biste poručili našim čitaocima?
Ništa.
(Naslovna fotografija: Tanja Bošković, 2014; © „Prva srpska televizija”)
Add Comment