Stipe Kostanić je hrvatski pozorišni i televizijski glumac koji je svoju glumačku karijeru započeo ulogom Raskoljnikova u predstavi „Pijani proces“. Potiče iz sportske porodice, ali je ipak za svoj poziv odabrao glumu. Zaljubljenost u istu ga motiviše da nakon tri neuspela pokušaja da upiše glumu u Zagrebu ode u Beograd gde je i uspešno diplomirao u klasi Ivana Bekjareva. Publika koja ne posećuje pozorište zna ga po ulogama u serijama „Miris kiše na Balkanu“, „Zvezdara“ i „Obični ljudi“. Nakon tih uloga povlači se u pozorište i nalazi ono što mu odgovara. U Beogradu ga možemo gledati u predstavi „Dama s kamelijama“ 21. decembra u Bitef teatru.
Možeš li nam nešto reći o predstavi koju igraš 21. decembra u Bitef teatru?
Ljubavna priča koja je od romana Alexandra Dumasa vremenom postala kazlišni, operni i filmski mit, i koja, kao što svatko zna, govori o slijepoj ljubavi na prvi pogled dvadesetogodišnjeg mladića i plemenitoj žrtvi heroine drame. U našoj predstavi mnogo dramatruških rješenja proizlazi iz osobnosti glumaca, Senke Bulić i mene koji utjelovljujemo te likove, i ona ju je režirala prema našem načinu glume, glasu, pogledima, kretnjama…
Naša verzija Dame koliko je s jedne strane čista u emocijama ove romantizirane tragedije, toliko je s druge strane prljava u odnosu na idealiziranu priču. Marguerite je kurtizana. U Senkinoj verziji može se prepoznati estetizirana ljepota rekao bih skoro Lurmanovske verzije ali nema tih zavodljivih lakih nota već mračnu rokersku verziju kao još jedan redateljičin hommage velikom Antoninu Artaudu i njegovom kazalištu okrutnosti.
Prednosti i mane na koje si naišao bavljenjem tvoje profesije?
Neizvjesnost, nesigurnost, s jedne strane veliki su nedostaci ove profesije, pogotovo nas slobodnih umjetnika koji radimo van institucija. Nekad da bismo osigurali egzistenciju moramo pristati na suradnje koje nam i nisu uvijek umjetnički izazovi, a s druge strane nekad imamo privilegiju raditi upravo ono što nas najviše ispunjava. Nažalost kod nas se još uvijek ne dogovaraju sezone par godina unaprijed, kakva je praksa u zapadnim zemljama. Tako da danas možete nositi kazališni repertoar, a sutra biti bez posla. Dodjeljivanje sredstava ovisno je o vlasti i politici.
Prva uloga u predstavi, filmu i seriji?
Prva predstava je bila Pijani proces, adaptacija Zločina i kazne francuskog dramatičara Bernard-Maire Koltèsa. Igrao sam Raskoljnikova. Nikad poslije se nisam susreo sa tako teškim tekstom i nikad više sa tako lijepim. Te rečenice su čista poezija, jako ih je teško izgovarati, ali i danas kad se sjetim ili dohvatim taj tekst osjetim isto uzbuđenje kao kada sam ga igrao. Bilo bi mi žao da ponovo nemam prilike govorit taj tekst. Največi užitak na sceni su mi upravo rečenice koje izgovaram. Nisam nikad mario previše za likovima koliko za tekstom koji izgovaraju. Rečenica ako je dobra izgovorena sama napravi lik. Nije potreban glumac. Film nisam imao još priliku snimiti. Bilo je par pokušaja ali su zapeli u produkcijama. Seriju sam prvu snimao na akademiji, zvala se Obični ljudi.
Da li je pozorište u krizi?
Pozorište je skoro uvijek u krizi. Kao i društvo. Ako malo bolje pogledate kroz povijest rijetki su bili periodi blagostanja. A tako je isto i sa kazalištem. To je recipročno. Kazalište kao jedna od društvenih institucija također je pokazatelj stanja nacije. Kad je država u bezidejnom stanju, i teatar oslikava to stanje.
Šta je to što narod i publika ne zna o tebi?
Pa nikad se nisam trudio da publika sazna o meni više nego što kažu moje uloge. Koje kažu češće puno više nego što bi ja želio. Ali danas u vrijeme društvenih mreža glumci imaju mogućnost stvarati imidž o sebi kakav žele. Nema novinara ili urednika da stvara sliku o vama. Sam si svoj majstor. To mi se sviđa. Ne volim davati intervjue. Društvene mreže su mi dovoljna veza s publikom i mogu dozirati svoju privatnost koliko ja želim.
Šta te najbrže privuče pri odabiru uloge koja ti se nudi?
Kad prepoznam u tekstu prostor kroz koji ću moći osloboditi hrpu energije i ideja koju akumuliram u periodima neakitvnosti između projekata. To su uglavnom antijunaci. Volim biti s druge strane zakona. Do sad nikad nisam pripadao institucijama i meinstream-u. Obilježile su me upravo takve uloge. Neke sam birao, neke su mene izabrale. Volio bi da se tako nastavi.
Koji su glumci bili tvoja inspiracija u tinejdžerskom periodu,a koji sad?
Kao klinac nisam pratio teatar. Odrasatao sam u malom gradu Makarskoj u kojoj nema kazališta. Tako da su me obilježili strani filmski glumci. Danas je drugačije. Manje gledam film. Igrao sam dosta sa pokojnom Anom Karić, Senkom Bulić, Markom Mandićem. To su ljudi koji su me formirali kao glumca. Lars Eidinger, njemački kazališni glumac, je ostavio nevjerojatan snažan dojam na mene.
Savet za buduće glumce?
Rad. Neprestani rad. Stalno raditi na sebi. Iskustvo i vježba čine majstora.
U kojoj pozorišnoj predstavi si imao najličniji odnos prema liku i zbog čega?
Često mi se događalo da prizovem situacije u kojima su zapeli moji likovi. Mislim da dok ne izjednačim taj odnos nemam lik ili ulogu. Kad sam radio Damu s kamelijama proživljavao sam osobnu ljubavnu tragediju. S druge strane Grobnica za Borisa Davidoviča došla je na valovima revolucije protiv konzervativizma koji je počeo jačat kako u Hrvatskoj tako i u svijetu.
Kakve uloge odbijaš? Da li su lični stavovi o nekoj temi i situaciji kriterijumi za odbijanje uloge koja manifestuje ono što ne podržavaš?
Ne nužno. Možda budem zaigrao ovo ljeto jednog katoličkog sveca. A ne podržavam ni crkvu ni religiju. Ateist sam. Ali zanima me se glumački baviti religijom ukoliko nije samo puko opjevavanje. Prezirem glupost. Ne volim površne tekstove. A i ne smatram se zabavljačem. Kad mi se ponudi uloga u kojoj se ne osjećam ugodno danima ne spavam, premišljam i izmišljam razloge da je odbijem pa čak iako sam egzistencijalno ugrožen. Nikad nisam pristajao na konformizam.
Koliko si “osuđivan“ nakon uloge u predstavi “Grobnica za Borisa Davidovića“ gde imaš seks na sceni? Kakav je tvoj odgovor na osude?
Ne mislim da sam osuđivan. Možda iz perspektive medija koji su to istkorištavali senzacionalistički. Mislim da je Grobnica odigrala važnu ulogu kako na mene kao glumca tako i na mlade generacije redatelja i glumaca. Često čujem od mlađih kolega da se predstava gotovo povjerljivo prepričava.
Kao gej aktivista, šta se to na Balkanu mora promeniti da bi svi bili jednaki?
Bilo bi nepravedno prema aktivistima mene nazivati istim. Izuzetno cijenim bilo koji oblik društevnog aktivizma i koristim svaku priliku da pridonesem javnom mnijenju. Uostalom to mi je i posao. Bojim se da je jednakost utopija. Što ne znači da treba odustati od ideje utopije. Mislim da samo kako individalna, tako i kolektivna svijest pojedinca može nas približiti tom nedostižnom, rekao bih religijskom svršenstvu. Svijet neprestano napreduje. Ali ne uvijek pravocrtno. Još nismo evoluirali dalje od kanibalizma. Ali evolucija uma je spor i dugotrajan proces. Iako „Balkan“ još nije zreo za promjene, osjećam se odgovornim prenositi ideju promjene koja postoji već duže vrijeme na ovim prostorima. Koja je uostalom bila i vodilja velike narodne revolucije u prošlom stoljeću.
Šta preporučuješ mladima da gledaju?
Filmove Xaviera Dolana, Paola Sorrentina, Luce Guadagnina.
Šta si u skorije vreme uradio nešto prvi put?
Izašao na audiciju za predstavu.
Add Comment