Stefan Mihajlovski je mladi, talentovani srpski TV voditelj, kolumnista i aktivista za ljudska prava. Studira komunikologiju na Fakultetu za medije i komunikacije Univerziteta „Singidunum” u Beogradu. Uspešno je realizovao nekoliko autorskih televizijskih projekata različitog formata.
Autor je i voditelj TV emisije „Lice današnjice” na „Otvorenom kanalu kultureˮ („OKKˮ), koja je nastala po uzoru na njegovu istoimenu kolumnu.
(Fotografija: Stefan Mihajlovski, 2017; Vojislava Vesin)
Jedan od najmlađih novinarskih žanrova, svakako, jeste kolumna. U ovom takozvanom članku mišljenja autor (kolumnista) iznosi svoj stav prema određenom tematikom. Naravno, sa dozom ironije koja nekada pređe čak i u satiru. Zašto baš kolumna?
Specifično je da sam nekadakolumnu ‘’Lice današnjice’’ pisao isključivo u prvom licu, a sada sam na prelazu između toga da ovakve tekstove predstavim kao kratke priče koje, za glavne aktere imaju ozbiljno kompleksne ličnosti, iz razloga što je u planu knjiga koju želim da objavim, pa ću moći sve to i da proširim. Prvenstveno ovde mislim na Helenu, koju čitaoci prate u nastavcima i koju su odlično prihvatili, mada je za mene bila ozbiljan izazov. Zašto baš kolumna? Zbog provokacije. Zbog jasnog stava i slobode. Zbog toga što je kolumnu teško održati čitanom, i zbog toga što, kada uspeš da je ‘’održiš’’, postane važno jedino koliko ljudi veruju napisanom. A ja mogu slobodno reći da, kada je reč o tome, publiku već godinama nisam izneverio.
Ove godine proslavljate pola decenije Vašeg rada na televiziji, odnosno sjajno koračanje medijskim svetom. Kako je sve počelo? Kajete li se, možda u nekom trenutku samoće, zbog toga što je Vaša profesija uvek izložena očima javnog mnjenja?
Počelo je tog davnog 30. januara 2013. godine, kada sam, kao neko ko je na praksi,dobio mikrofon ‘’pod nos’’ da smislim anketu i dostavim materijal za vesti. Nastavilo se emisijom ‘’Naslovna strana’’ televizije Banat u kojoj su mi gostovale ličnosti poput Seke Sablić, Mime Karadžića i ostalih, a koja je emitovama na četiri televizije. Nakon toga sam dobio autorski deo u šou programu ‘’Pusti svoj glas’’, koje je bilo veoma zabavno iskustvo i trenutak mog oslobađanja treme. Prošle godine, krenula je sa emitovanjem moja autorska tok-šou emisija ‘’Lice današnjice’’ na Otvorenom kanalu kulture, a uspeh te priče, pored celog tima, moram da zahvalim i izuzetnom Stanku Crnobrnji koji je prepoznao da meni treba dati termin.
Ovo ludilo je bio moj izbor i na početku, kao i danas, kada obeležavam pet godina rada. Ne kajem se, i dalje mi je sve ovo vrlo zanimljivo. Kada mi, i ako mi bude dosadilo, sigurno ću presati da se bavim javnim poslom, jer bi mi bila kazna da ne uživam u onome što radim. Mada, za ovih pet godina, preživeo sam plakanje kada mi kažu da sam šljam i da ‘’neće biti ništa od mene’’, zabrane u nekoliko medija jer sam ‘’niko i ništa’’, pranje tuđih sranja preko mog morala… A sa druge strane – emisije koje su bile najgledaniji sadržaj svake televizije na kojoj su emitovane,kao i kolumne koje su čitane ne samo u Srbiji, već se prevode i na druge jezike i čitaju javno na časovima građanskog vaspitanja.
Ono čemu ste do sada bili posvećeni jeste LGBT populacija, nasilje (i fizičko i psihičko), seks, diskriminacija… Jeste li pisanjem i učestvovanjem u projektima zasnovanim na ovim temama, zapravo, pomogli ljudima?
Ja sam prvi koji je u Vršcu javno pokrenuo temu LGBT populacije preko tribina koje sam orgaizovao u Kulturnim centrima, i putem javnog prostora koji imam. Nakon toga sam imao čast da budem učesnik kampanje ‘’Biće bolje’’, podržane od strane Kancelarije za ljudska i manjinska prava Republike Srbije i da, pored dvadeset i pet javnih ličnosti, među kojima su bile i Jelena Karleuša i Marija Šerifović, izrazim svoj stav o različitosti u seksualnoj orijentaciji. I ne, ne misim da smo pomogli – znam da smo pomogli! Stiže mi mnogo poruka zahvalnosti. A ja onda zahvalim sebi, što sam od sebe stvorio osobu kojoj se veruje, koja širi ljubav, mir i toleranciju. Više o svemu tome možete pročitati u mojoj vanrednoj kolumni ‘’Pederi u zemlji pederčina’.
Možete li mi opisati izgled Vašeg lica današnjice?
Borim se. Neko sam ko ne odustaje, ali dobro proceni važnost onoga za šta se ‘’zakačio’’, i smatram to veoma važnim. Ono što je ličnije prirode, ali o čemu smatram da treba govoriti, jeste poseta psihijatru. Odmah su, naravno, krenule razne priče, a samo jedna od njih je kako imam suicidne misli zato što sam pretučen… Zašto nas je sramota da brinemo za svoje mentalno zdravlje, a nije nas sramota da izmišljamo tračeve o drugima? Ja sam krenuo kod psihijatra kada sam prvi put ostavio daljinski u frižideru. Tada sam shvatio da sam definitivno ‘’pukao’’ od anksioznosti koju sam dugo krio od samog sebe, pa mi je to stvorilo razne probleme. poput ozbiljnijih psihosomatskih poremećaja. Mada je istina ono da sam grizao stvari kada samnervozan. To je bio način da ispoljim svoj bes i strahove.Dugo mi je trebalo da odvojim dva pojma – sreću i zadovoljstvo. Nekada sam bio samo zadovoljan, ali prično nezasit i nezahvalan. Bedno, moram priznati.Danas sam prilično srećan i veoma zahvalan. Voleo bih kada bi i ovaj intervju nekome pomogao, u smislu motivacije da pomogne sebi. Nije sramota da potražimo pomoć kada imamo problem.
Šta je ono što Vam pada teško, kada govorimo o profesionalnom bavljenju medijima, pre svega novinarstvom i televizijom?
Zavist, ljubomora i dobijanje višeg položaja preko zadovoljavajuće uvežbanih seksualnih akrobacija. Ali, dosta o amaterima. Profesionalno mi je nekada padalo teško kada me ne shvate ozbiljno zbog godina koje imam. Danas mi je teško da održim kvalitet istovremeno sa visokim rejtingom na koji sam navikao sebe i svoje saradnike.Razočaranu publiku još nekako i vratiš narednim, boljim projektima, ali prezasićenu publiku teško.
Pisana ili izgovorena reč?
I jedno i drugo mi ide od ruke. Pisana je trenutno aktuelnije u mom radu, zbog toga jer sam se, kao što sam rekao, ‘’borio’’ sa antidepresivima i tabletama prepisanih od strane psihijatra. Ali sada, kada to uspešno rešavam, najavljujem povratak. Bilo mi je teško da radim emisiju uživo, znajući da svakog trenutka može da me‘’uhvati’’ napad panike.
(Fotografija: Stefan Mihajlovski, 2017; Vojislava Vesin)
Zbog čega ljudima sve više nedostaje samopouzdanja, te se njihova nesreća i te kako vidi i pored popularizacije javnog života? Da li je uzrok tome pojava ove otuđenosti među nama, što, na neki način, jeste posledica digitalnog razvoja?
Ne krivite digitalni razvoj za otuđenost. Krivite takve ljude za lenjost da održe dobre međuljudske odnose. A za taj manjak samopuzdanjadelimično je kriva popularizacija javnog života. Ne možemo svi da budemo tip top skockani u svakom trenutku, da imamo novca za skupe restorane, da uživamo u ‘’visokom društvu’’ (šta god taj pojam za koga značio). Ja se ne stidim i u trenutku kad bankrotiram. Čak se tada i šalim na svoj račun pa podelim ‘’muku’’ sa tviterašima.
Pored medija, bavite se humanitarnim radom i aktivista ste za ljudska prava, što je više nego pohvalno. Hoćete li uskoro organizovati neku novu tribinu ili neku humanitarnu akciju?
Proteklu godinu završio sam divnom humanitarnom akcijom. A eto, tribine o ljudskim pravima i nasilju dugo nisam organizovao. Imam sam neke pozive, i nadam se da ću uskoro ponovo moći da najavim takve događaje. Još uvek sam pod utiskom one prve tribine od pre skoro dve godine, kada mi nakon izlaganja prišla devojčica od nekih desetak godina, rekla da nju tuku drugari ‘’zato što je debela’’ i pitala da li može da me zagrli.
Čime biste voleli da se bavite, a da to nisu mediji?
Pisanjem knjiga i glumom. Mada su to sve medijske stvari. Psihologijom, psihoterapijom, socijalnim radom… Mada te želje delimično nadoknađujem humanitarnim radom. Da se nađemo sa ovim odgovorom na tome što mi je žao jer nisam nastavio sa sviranjem klavira?
Da li ste zadovoljni time što ste deo uglednog magazina „Adria Daily”? Čime Vas je osvojio?
Ko ne bi bio zadovoljan da radi u timu koji je uspeo da dostigne milion čitalaca bez crne hronike, žute štampe i sličnih tema? Kolumne koje pišem su deo „Adria Daily” magazina prvenstveno zbog neograničavanja moje slobode.
Šta biste poručili našim čitaocima?
Parafraziraću rečenicu mog omiljenog filozofa Kanta – postupajte samo na onaj način za koji želite da postane opšte pravilo.
(Fotografija: Stefan Mihajlovski, 2017; Vojislava Vesin)
Add Comment