Predrag Ejdus je doajen srpskog glumišta i pedagog. Diplomirao je glumu na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu 1972, u klasi Milenka Maričića. Bio je predsednik Udruženja dramskih umetnika Srbije (UDUS) od 1985. do 1989. godine.
Glumio je u mnogim domaćim i inostranim projektima. Dobitnik je brojnih značajnih nagrada i priznanja, među kojima je i „Dobričin prsten” (2008).
(Fotografija: Predrag Ejdus, 2016; „Story”, Luka Šarac)
Igrate ulogu Kir Janje u istoimenoj kultnoj predstavi Narodnog pozorišta u Beogradu koja je proglašena „najznačajnijim ostvarenjem u kulturi za 1992. godinu”, sa kojom ste imali mnoga gostovanja. Koliko Vam je ova uloga značajna?
Ovo je jedno od vrhunskih dela srpske klasične dramaturgije. Pored Branislava Nušića, Jovan Sterija Popović je jedan od naših najboljih komediografa. Svakom pozorištu, kao i njegovim radnicima, važno je da ima na stalnom repertoaru neko od dela takvih pisaca.
Od osnivanja beogradskog Narodnog pozorišta bilo je već tri ili četiri izvedbe predstava nastale po ovom genijalnom delu. Kir Janju su, pre mene, igrali vrhunski i poznati glumci, tako da mi je ova uloga veoma značajna.
U pozorištima širom Srbije postoje razne dramatizacije komada „Kir Janja”. Da li se one razlikuju?
U predstavama koje sam gledao, Kir Janja je predstavljen isključivo kao komedija čija je glavna tema njegov tvrdičluk i karikaturalni govor. On je Cincarin grčkog porekla, a Sterija je za prototip uzeo svoga oca.
Reditelj predstave u kojoj ja igram, Egon Savin, došao je do zaključka da je ovaj komad zapravo tragikomedija. Kir Janja je stranac u jednoj državi u kojoj stranci u doba vladavine Marije Terezije nisu imali pravo da naslede imovinu. Njegov motiv da skuplja novac je pitanje identiteta a ne tvrdičluka, jer on bez novca je niko. Međutim, možete da vidite i da cela njegova familija, na čelu sa državnim službenikom, ima tu ambiciju da ga opljačka zato što je sve to deo korupcije.
Na kraju, Kir Janja ostaje bez igde ičega, pa se sa svojim drugom, takođe trgovcem koji je opljačkan i koji je bankrotirao, sele iz tog mesta. Na neki način smo pravili priču i o etničkom čišćenju.
(Fotografija: Predrag Ejdus, 2015; „N1”)
Čemu predstava o Kir Janji Narodnog pozorišta u Beogradu duguje dugovočnost?
Pored toga što smo lepo radili, ona nije samo zabava za publiku već ih i stavlja na razmišljanje. Takođe, mlade generacije iz ove predstave mogu dosta da nauče i upoznaju se sa našom baštinom, jer su nam današnje škole, moramo priznati, daleko slabije, pogotovu kada je reč o književnosti, istoriji i umetnosti.
Prve glumačke korake napravili ste u Omladinskom pozorištu „Dadov”. Kako sada gledate na taj period?
Meni je, kao gimnazijalcu 1960-ih, Omladinsko pozorište „Dadov” bilo jedna velika prekretnica u životu. Došao sam među ljude koji su se ozbiljno i promišljeno bavili umetnošću. Imao sam odlične učitelje, a mi smo bili strastveni zaljubljenici u pozorište! Aktivno smo učestvovali u istraživanju o njemu.
Sam amaterizam je bio neuporedivo razvijeniji u eks-Jugoslaviji. Više je ličio na poluprofesionalizam. Većina nas koji smo bili u tadašnjem Omladinskom pozorištu „Dadov” završili smo umetničke akademije.
(Fotografija: Predrag Ejdus, 2015; „Vikimedija”)
Radili ste kao profesor glume na Akademiji umetnosti „BK”. Je l’ Vam je to pomoglo da sagledate glumu iz neke druge perspektive?
Kada sam počeo da se bavim pedagogijom imao sam već dosta ozbiljnog glumačkog iskustva. Smatrao sam da bih mogao i tim poslom da se bavim. Naravno, konsultovao sam se i sa literaturom, kao i sa kolegama koji su već radili kao profesori.
U toku rada i sam sam zadao neke pedagoške zaključke i načine. Svaki profesor ima neki svoj metod, ali ne bi trebalo da beži od tradicionalnih i modernih sistema školovanja, bez obzira o kom fakultetu i školi da govorimo.
Shvatio sam da je svaki student priča za sebe i da svakom studentu čovek mora da priđe na poseban način, kako bi otkrio njegove vrline i mane. To je mukotrpan i dugotrajan posao, ali veoma zanimljiv!
Imate li omiljenog domaćeg komediografa?
Igrao sam u komadima mnogih domaćih i stranih komediografa, tako da ne bih mogao nikoga da izdvojim.
Volite li više drame ili komedije?
Komedijom sam počeo da se bavim relativno kasno, tek posle 15-ak godina profesionalnog glumačkog rada. Mogu slobodno da kažem da mnogo više uživam u komedijama nego li u dramama.
(Fotografija: Predrag Ejdus, 2017; „Blic”, Marko Đoković)
Add Comment