Beogradska ulica prekrivena je maglom, kao i natpis na broju 165 – Elite Athlete Gym. „Kakvu kafu piješ? Vraćam se za minut, neka ti Rodžer pravi društvo“, srdačno me je dočekao Milan na ulaznim vratima. Dok sam čekala Milana i espreso, razgledala sam teretanu uz pratnju druželjubive čivave. Nekoliko potpuno opremljenih prostorija. Plavi i crni tepisi pod nogama besprekorno su čisti. Zidove krase natpisi i crteži velikih dimenzija, što je, kako sam saznala kasnije, Milanovih ruku delo. Nisam ni videla kada se vratio. „Da, sve sam to sam radio. Kad se vratiš iz Amerike i majstori to saznaju, za tebe je sve duplo skuplje!“, počinje priču Milan kroz smeh.
Od magareće klupe do doktorata
Sa dvanaest godina odlazi na prvi trening. „Sećam se da niko nije hteo da me vodi na treninge. Na prvi me je odveo pokojni deda, u FMP u Železniku i tog momenta se rodila ljubav prema košarci. Od tada sam išao na treninge svakodnevno, dok me škola uopšte nije zanimala. Bio sam zaluđenik. Za izostanke u školi nije niko znao, niko nije opravdavao časove i tako sam ponavljao razred“. Sa osamnaest godina odlazi u inostranstvo – prvo u Francusku na kratak period, da bi nakon završene trenerske škole otišao u Ameriku, gde provodi jednu deceniju. „Otišao sam na Floridu sa trista dolara u džepu. Prvih godinu dana sam se snalazio i radio razne poslove – bio sam konobar, obezbeđenje, građevinac, čak i spremač(ica). Srećom, to nije trajalo dugo. Nakon godinu dana dobio sam priliku da odem u Kaliforniju, gde me je na koledžu čekao trenerski posao“. Nakon dve godine i odlične, ali propale šanse da ode u Libiju, radi dva posla. „Preko dana sam radio kao trener i bio bih skockan, u odelu, dok sam noću radio u magacinu jedne prodavnice i nosio kutije. Šest meseci sam radio i te noćne smene da bih skupio novac, a spavao sam 2-3 sata dnevno. Međutim, to se isplatilo -skupio sam novac za magistraturu, koja je u Americi veoma skupa i sada sam magistar nauka u sportu i rekreaciji, a trenutno spremam poslednji ispit pred doktorat. Sve možete, ukoliko to dovoljno želite“, priča Milan, sada višegodišnji trener sa FIBA licencom, vlasnik i trener košarkaškog kluba „Šuter“ iz Sremčice, čiji se članovi drže kao jedna velika porodica.
Svuda pođi, svojoj kući dođi
Milan je oduvek želeo iskustvo van Srbije. Smatra da je lepo živeti u uređenoj zemlji, u kojoj imate bezbroj mogućnosti. Međutim, tamo ste uvek stranac drugačijeg mentaliteta. „Imao sam dobar posao tamo i odličnu ponudu pred povratak u Srbiju. Međutim, oduvek sam hteo da radim sa našim klincima, jer Amerikanci nikada ne bi pokazali zahvalnost kroz ovoliki trud i ne bi nikad uradili ono što su moji momci za manje od pola godine. Mislim da je ovo bila dobra odluka“. Iako je klub osnovan pre trinaest godina, ekipa je oformljena u avgustu. To su uglavnom igrači koji u drugim klubovima nisu dobili šansu da pokažu svoj talenat i želju za usavršavanjem. „Ovde su je dobili i pokazali. Mnogi koji su prisustvovali treninzima složili su se da nisu videli ekipu koja je spremnija, s obzirom na činjenicu da je na okupu tek četiri meseca“.
„Šuter“ broji 50 članova, među kojima su i mlađi članovi školice košarke. . Treninzi se održavaju kasno, od 22 sata, zbog čega su mnogi igrači otišli iz kluba. Osim što je termin neodgovarajući, dimenzije sale su manje od veličine košarkaškog terena. „To su samo neki od razloga kupovine placa za izgradnju sale, koja će od teretane biti udaljena oko dva kilometra. Zato mi je plan kad napravim tu salu da niko ne trenira uveče, već ko ide pre podne u školu treniraće popodne, a ko ide popodne – prepodne. Sve što zaradim ulažem u salu, jer znam da će nam doneti veliko olakšanje“.
Više ceni onaj koji ima manje
Početkom septembra na društvenoj mreži Milan je zatražio pomoć od svojih prijatelja Amerikanaca da sportsku opremu koja im nije potrebna pošalju na adresu kluba i tako pomognu igračima da se kompletiraju. Osim njih, pomogli su i prijatelji iz Beograda. „Interesantno je da ovi momci rade jače i trude se neuporedivo više od Amerikanaca, koji godišnje od kluba dobijaju četiri para patika. Dotuklo me je kad sam letos kod jednog momka video skroz pocepanu patiku napred, ali i čarapu, ispod koje se video palac. Kada sam ga pitao da li je sve u redu i da li mu nešto smeta, začuđeno je rekao da mu ništa ne smeta i da je sve u redu. Iako je njemu sve to bilo u redu, sutradan je dobio nove patike“. Postoje igrači koji nemaju novac za članarinu ili opremu. U našoj zemlji je privilegija izdvajati 3000 dinara mesečno za sport. Međutim, nekada su problem ponos i skromnost roditelja,koji nece da priznaju da nemaju, pa uprkos tome odbijaju da ne otplate dresove u celosti, uprkos Milanovom insistiranju.Takođe, u timu „šutera“ trenira i šesnaestogodišnji momak koji živi u petočlanoj porodici i koji je zaposlen, bez obzira na to što još uvek ide u školu. „Radi na građevini celu noć, pa ode u školu sa posla; odspava malo i dođe na trening. Prošle nedelje nije mogao da stigne na trening i došao je kod mene da se izvini zato što nije stigao. Neverovatno dete…“
Red, rad i disciplina
Za vreme letnjeg raspusta imali su dva treninga dnevno. Kada su trenirali napolju, zagrevali su se tako što su čistili – trče i skupljaju đubre. „Na proleće pokrećemo akciju čišćenja cele Sremčice. Krenućemo od okretnice i čistićemo redom…“ Milan smatra da je njegova uloga vaspitača znatno važnija od uloge trenera. „Nikada mi nije bio cilj da oformim ekipu i od njenih članova stvorim velike igrače. Cilj mi je da od njih napravim velike ljude. Ovo je ekipa kulturnih i disciplinovanih momaka. Alkohol više ne konzumiraju, čak su jednom specijalnom prilikom i odbili kada sam im nudio. Sada kada odu u kafić uvek mi se jave i slikaju šta piju, što mi je veoma simpatično i verujem im zbog toga. Ne psuju, jer ne psujem ni ja, znaju da ih čeka kazna u suprotnom. Za četiri meseca se desilo samo dva puta da je neko opsovao i cela ekipa je bila kažnjena. Od njih tražim mnogo, ali oni to razumeju i prihvataju, jer znaju da je to za njihovo dobro“. Na treningu su lopte spakovane, flašice u liniji, a majice uvučene u šortseve. U prostoriji desno od ulaza, ponedeljkom, sredom i petkom dolaze na učenje. „Jedan momak u ekipi je imao tri keca i bio je problematičan, a sada ide na takmičenje iz istorije i drugima služi kao uzor. Njegova razredna je oduševljena time, kao i mnogi drugi profesori i roditelji. Ne želim da sutra zbog loših ocena okrivljuju sport, želim da imaju dobre ocene. Ko ima kečeve, ne može da trenira, to je pravilo kog se svi drže. Nakon učenja rade sa tegovima. Ukoliko neko nije naučio dobro, vraća se u „čitaonicu“ da to usavrši“. Ovaj strogi, treći roditelj vodi ih jednom mesečno u pozorište, crkvu, a nakon toga u restoran na ručak i druženje. Uči ih svakodnevno da budu pismeni. Ne voli kada dođu čupavi, pa je iskoristio još jedan talenat koji ima – nabavio je mašinicu i bacio se na frizerski posao. U Americi je šišao sam sebe i tako usavršio i ovaj zanat; danas šiša i igrače, ali i ponekog roditelja.
Ludak
Prvi koledž na kom je radio imao je najviše uticaja na njega. „Sarađivao sam sam sa čovekom s kojim niko nije izdržao duže od godinu dana – osim mene. Zvali su ga Ludak. Jednom me je poslao po neki obrazac. Kucao sam kod g. Simića i pošto se niko nije odazvao, vratio sam se bez obrasca. Ludak mi je rekao da se spakujem i vratim na Floridu . Kaže, nije ovo za tebe. Ako Simić nije tu, idi u kancelariju pored i pitaj gde je. Ako ni taj pored nije tu, sačekaj ga ispred. Nađi način da dođeš do obrasca. Celu noć sam razmišljao o tome da ga ne nazivaju dzabe ludakom, da bih ujutru shvatio da je u pravu – najlakše je naći izgovor; kako bismo našli rešenje, moramo malo i da se potrudimo. On mi je otvorio oči i promenio život“.
Svojim igračima svakodnevno govori da sve u životu kratko traje, kao i košarka koja je danas tu, a sutra možda neće biti. Da moraju da daju sve od sebe, budu zadovoljni sobom i da kada odu na spavanje znaju da više od toga nije moglo. Govori im da ne smeju da imaju izgovore, jer će se oni kasnije odraziti na sve njihove aspekte života. Nebitan je rezultat – bitno je da ne dozvole sebi opravdanje poput ‘juče sam mogao mnogo bolje’. „Skoro se na utakmici desilo da su zablokirali i počeli naglo da gube. Pozvao sam ih i pitao da li moja energija makar delom može da se prenese na njih. Pokušao sam da ih motivišem. Desiće se dan kada neće dati nijedan koš, to se desi i najboljem igraču na svetu. Ali, odbrana nema loš dan – odbrana su trud i srce. Neki su i zaplakali, a nakon pauze su se svi zaleteli na protivnika kao lavovi. Nikada mi ne zamere i kada povisim ton, što, ponesen emocijom, često uradim. Zalaganje i trošenje glasa mi uvek vrate na pravi način“.
Šuterima iz Sremčice su naredni ciljevi uspešna sezona, koja počinje 24. januara i pasoši. „Hoću da ih vodim na internacionalnu utakmicu, ali i na letnje pripreme krajem juna“, kaže Milan. Pošto većina igrača nikada nije bila na moru, našao je povoljan tropski, desetodnevni aranžman. Posle kratkog odmora, počinju nove pobede. Nove đačke knjižice, nove predstave i nove frizure. A uz još malo sreće i strpljenja – novi i neuporedivo bolji uslovi, koji će ovim mladim igračima i kvalitetnim momcima olakšati uživanje u satima sporta za koje žive.
Add Comment