Samo zato što je nešto običaj i tradicija ne mora da znači da je ispravno. Agnostik sam, ali poštujem praznike i volim ih, pre svega jer u njima vidim mogućnost za porodično okupljanje. Mada sam dete razvedenih roditelja i morao sam da biram kod koga ću prosvesti koji praznik, ipak sam znao da ostali dani u godini za tako nešto jednostavno nisu stvoreni. Dok u svađi dve komšinice o pravilnom postu pred praznike, kroz glavu mi prolazi koliko smo dvolični – slušam o nepoštovanju vere. Jedna gospođa, koju dobro poznajem, kaže da moramo da postimo da bismo očistili dušu. Neka mi prvo kaže definiciju duše. A nakon toga, ne verujem da treba da čeka ponoć da bi se „dobro” najela čim post prođe. Žao mi je što se mnogi samo nazivaju vernicima.
Mislimo da smo toliko pametni da tačno znamo gde ko greši i većinom osuđujemo svakoga ko nije preuzeo naš model života. Iskustvo ne može da se kupi – to je tačno, ali svi koji se pozivaju samo na to, treba da se zapitaju kroz koliko životnih faza su prošli i da li su uspeli da sačuvaju doslednost ili su postali mediokriteti izguljenog identiteta. Dane velikih praznika volim da zovem vera po potrebi. Tog dana Bog ne voli da psujemo, tog dana treba da postimo, tog dana ne treba da se svađamo… a za sve ostale dane Bog je pustio da od sveta pravimo cirkus, da prosipamo mržnju na svakom koraku, budemo nasilni i pravimo se da smo i dalje vernici. Pročitajte ovo nekoliko puta i priznajte sebi poražavajuće činjenice. Verujem da ste se prekrstili i ne vidite izlaz.
Propadanje – u svakom smislu te reči, dovodi nas do toga da lažemo sami sebe, a tačka žarišta je da ni sami više ne znamo ko smo. Nije bitno da li si vernik ili ateista, Srbin ili pripadnik druge nacionalnosti. Nije važno koja je boja tvoje kože, kao ni tvoja seksualna orijentacija. Kolica u kojima se sporo krećeš mogu da naprave veći korak nego što to može bilo koji čovek bez hendikepa. Predrasude su strašna stvar i treba da ih se oslobodimo što pre. Prvo budimo čisti pred svojim likom u ogledalu. Ne verujem da bi ijedna, zaista, uspešna osoba ikada pomislila da omalovaži rad onog drugog. Niko ne treba da vas primorava da podržite neku ideju, ali, svakako, treba da poštujemo jedni druge.
U životu sam se trudio da uvek razmišljam o dobrom. Ipak, imao sam svest o realnom svetu. Znao sam da nije sve onako kako bih želeo da bude. U svakome od nas postoji nešto dobro – i to treba prepoznati! Širenje ljubavi, mira i tolerancije je divna stvar! Čovek koji humano postupa ne može biti prazan. Svaki trenutak da nekoga zagrlite ili mu uputite lepu reč je pravi trenutak. I ukoliko budete potpuno iskreni, uživaćete u životu. U jedno budite sigurni – bilo da ste vernik ili ateista, onaj u koga verujete znaće to da ceni!
Prethodne kolumne „Lice današnjice” možete da pročitate ovde.
(Fotografija: Stefan Mihajlovski, 2017; Vojislava Vesin)
Add Comment