„Mnogo si mi dosadio”, požalila mu se Helena.
„Mnogo si me razočarala”, dobacio je dok je izlazio iz njihove male kuhinje državši u ruci njenu omiljenu čokoladu.
„Uvek ova čokolada!? Zar si toliko neoriginalan? Smisli nešto bolje”
„Ljubavi, ovo je tvoja omiljena čokolada”.
„Znaš, ponekad se zapitam da li imaš mozga. Pusti mene da ti malo ugađam”.
„Zašto? Želim samo najbolje za tebe”.
„Zato što ćemo se ugasiti”.
„Kako?”
„Vidiš, ja ću pojesti svoju omiljenu čokoladu, a ti ćeš trpeti jer ne voliš lešnike”.
„Pa?”
„Doći će vreme kada ćeš poželeti svoju omiljenu čokoladu”.
„Ja čak i ne volim toliko čokoladu”.
„A ja ne volim kada je sve po mom”.
„Dobro, shvatio sam”, odlazi nazad u kuhinju i ostavlja čokoladu.
„Ništa ti nisi shvatio”.
„Ne seri više… Jebem ti, ugađam ti svakog dana, trpim tvoje gluposti, a ti me maltretiraš oko čokolade!”
„Samo sam htela da ti pokažem koliko idemo iz krajnosti u krajnost”.
„O čemu pričaš?”
„O čokoladi”.
„Znaš šta…? Odlazim”.
Mirno je gledala kako napušta prostoriju, a onda je rekla za sebe:
„Nikada se nisi zapitao da li sam lagala da volim lešnike”.
Pokucao je nakon nekoliko sekudni, kao i obično.
„Ali i ovoga puta ću se praviti da smo dva sveta. Samo da vidim kada ćeš da joj se požališ da ti nedostaje suvo grožđe iz tvoje omiljene čokolade”.
Otvorila mu je nasmejana i pomislila kako se stvari menjaju. Ona se saplela o njegovu laž da je preboleo Anu, a on na vrstu čokolade. Bilo kako bilo, pukao je zbog zrna. Toliko o pravoj ljubavi…
Ali, nije žalila. Njeno zrno je makar bilo koštunjavo. Hranila je njime svog novog ljubavnika.
„Samo sam hteo da ti pružim moralnu podršku”, rekao joj je.
Osmeh joj je bio lepši nego ikada.
„Znam, ljubavi”.
A onda je nastavila u sebi: „… šteta što si uspeo samo u oralnoj podršci”.
Ukoliko ste propustili kolumnu „Medveđe međunožje”, pročitajte je ovde.
(Fotografija: Stefan Mihajlovski, 2017; Vojislava Vesin)
Add Comment