Svi u gradu su znali da tamo negde postoji pećina sa medvedima i da medvedi, baš kao i ljudi, u svojim kućama mirno žive u skladu sa određenim pravilima. Medvedi su slobodno šetali ovim gradom. U njemu su se svi voleli, jer su svi bili isti. Mede su se družile sa ostalim stanovnicima ovog grada I, uglavnom, govorili su kako je svako svakome najbolji prijatelj. Tako je i bilo. Svako je svakome lizao svaki deo tela, pokazivajući jednaku prisnost među članovima. Iz te priče je bio isključen samo jedan meda, koji je godinama nepomično ležao u pećini. Medi se nije izlazilo u društvo. Odbacivali su ga i odmalena je bio na meti kritika zbog svog lošeg izgleda. Povukao se u svoje odaje od kada su ga „oni drugi”, nakon ismejavanja, pretukli zbog njegovog roze pečata na glavi. Živeći tako, meda je počeo da osuđuje druge medvede i ljude sa kojima su se družili. Ipak, negde duboko u sebi, žalio je što nije kao oni. Zašto nije mogao da se rodi kao svi drugi?
Jednoga dana, medina drugarica je poželela da razgovara sa njim.
„Zašto si tužan svih ovih godina?”
Meda je nakon toliko godina zaboravio i da priča. Samo joj je dao znak da mu donese hranu. Čak i kada bi mogao nije bio siguran da li je, zaista, želeo da razgovara na tu temu ‒ nije bio siguran da li želi da razgovara na bilo koju temu.
„Mislim da ipak treba da izađeš sa nama, zabavno je!”
„Nisam kao vi”, požalio se meda.
„Ma nemoj!? A šta ti fali?!”
Meda joj je pokazao svoj roze pečat na glavi.
„Ah da, zaboravila sam. Haha!”
„Vidiš, čak se i ti tome smeješ. Nekada si mi bila najbolja drugarica!”
„Veruj mi, medo, to se danas lako popravi. Prošlo je deset godina od kako nisi izašao iz pećine i nije ni čudo što ne znaš šta su sve ljudi smislili!”
Medina drugarica je počela sa pričom o tome kako sada postoje razne farbe koje bi mogle da reše problem smešnog roze pečata.
„Znači, preporučuješ mi da sakrijem svoje nedostatke i postanem kao i svi vi?”
„Pa da, bre, jebote! To je prava stvar! Vidiš, svi mi smo jako srećni napolju. Jeste da ponekad ne mogu da razlikujem ko je tačno ko, po glasu se nekako prepozna… Ali, veruj mi, tebe bih uvek prepoznala!”
„Po čemu?”
Medina drugarica se zagledala u njegovo međunožje.
„Znaš, tu dole… Hoću da kažem, mogao bi malo i to da središ. Mi napolju sređujemo sve nesavršenosti. Ne dozvoljavamo da nas priroda ometa u želji da izgledamo najbolje što možemo! I znaš šta, ako me poslušaš i središ se onako kako sam ti rekla, niko neće imati razlog da se ne druži sa tobom, bićeš kao i ostali i svi ćemo se lepo slagati! A i muda će ti izgledati veće!”
Posle dva minuta premišljanja i jednog obećanog seksa, drugarica se ponudila da pomogne medi oko ulepšavanja i sređivanja za spoljašnji svet. Prvo mu je sredila tu užasnu rupu na glavi, a potom mu je skratila sve dlake koje su joj se činile suvišnim.
„Vau! Sada izgledaš kao Dejan, Milan, Stanko, Stefan, Đorđe, Marko… Stvarno si top frajer, medo!”
Meda je konačno vratio osmeh na lice! Ako je, zaista, tačno to što je rekla, ako je uspeo da se oslobodi roze boje i svih suvišnih dlaka i ako stvarno izgleda kao Dejan, Milan, Stanko, Stefan, Đorđe, Marko i ostali, konačno će i on moći da uživa u čarima druženja.
Tako je i bilo. Sada su konačno svi ljudi i svi medvedi ovog grada zajedno pili koktele sa svojim sređenim međunožjima, pravili fotografije u istim pozama, pričali o istim stvarima, svakog pripadnika grupe voleli isto, jer je to bilo kao da pričaju sami sa sobom, pa se, naravno, uvek slažu! I da, svi su nastradali od iste ruke, jer jedan lovac nije mogao da razlikuje koji medved je prešao preko „zabranjene ograde” da bi mu pojebao ćerku, pa je u istom trenutku, istim oružjem pobio sve prisutne medvede, kao i sve ljude, zato što je samo nekoliko dana pre toga pala odluka da ljudi koji su tu živeli puste dlake, kako bi se od njihovih divnih prijatelja što manje razlikovali.
Kolumnu „Lice današnjice” čitajte svakog ponedeljka na sajtu „Adria Daily” magazina.
(Fotografija: Stefan Mihajlovski, 2016; Radosav Vijatov)
Add Comment