Esej američke autorke Suzane Sontag U Platonovoj pećini čitaocima pruža mnoge poglede na fotografije i sve ono što fotografija može predstaviti. Navedeno je da “sakupljati fotografije znači sakupljati svet“. Upravo ova rečenica uvodi nas u važnost sakupljanja uspomena koje kasnije mogu predstavljati važnu potvrdu i svedočanstvo jednog vremena. Bilo da fotografiju posmatramo kao uhvaćeno iskustvo, društveni obred ili oruđe moći, svaka fotografija može imati veliki uticaj i značaj. Saznajemo i da se fotografijom sve češće manipuliše zbog programa uz pomoć kojih možemo obraditi fotografiju.
Pre godinu dana, inspirisan knjigom iz oblasti popularne psihologije, imao sam potrebu da fotografišem prolaznike i uporedim ono što vidim na fotogafiji sa mišljenjem kakvo imam o današnjem društvu i svetu u kom živimo. Upravo tada je nastala i fotografija koju sada želim da podelim i koju mogu da povežem sa onim što autorka naziva “odbranom od teskobe“. Ruski park u Vršcu učinio mi se kao odlično mesto da ono o čemu sam čitao u knjigama sprovedem u delo. U blizini Narodnog pozorišta “Sterija“, biblioteke i mnogih drugih mesta povezanih sa kulturom razmišljao sam o tome koliko ljudi posećuju ovakva mesta. Činilo mi se da kultura i umetnost više nemaju nikakvu važnost. Tada mi je pažnju privukao ovaj stariji par koji je, držeći se za ruke, dok se gospodin drugom rukom oslanjao na štap, baš tog trenutka, pored još nekoliko desetina ljudi izašao iz pozorišta. Kako su mi se približavali, čuo sam da razmenjuju utiske o predstavi, dok nisu seli preko puta mene, a onda sam, pomalo bezobrazno, slušao svaku reč koju su uputili jedno drugom i uspeo da fotografišem samo jednom, kako ne bih prešao granicu pristojnosti.
Dok sam kasnije gledao ovu fotografiju, pokušao sam da izbacim iz glave onu divnu sliku starijeg para koji izlazi iz pozorišta držeći se za ruke, jer nisam imao dokaz da se to dogodilo. Želeo sam da tumačim fotografiju kao da je prvi put vidim. Prva asocijacija bila mi je Ljubav. Pogledao sam fotografiju malo bolje i video sam bliskost, pa nakon toga, čini mi se vrlo hrabro, prepoznao sam poštovanje. Tada sam počeo da razmišljam o sledećem – da li se ljubav u starosti gubi i pretvara samo u poštovanje? U zahvalnosti što je neko proveo tolike godine sa nama, uz nas, deleći sve naše srećne i tužne trenutke? Suzana Sontag piše o tome kako “fotografije podstiču nostalgiju“. Da li su prošla vremena ipak bila srećnija? Sudeći po razgovoru sa starijima, rekao bih da jesu. Koliko je ljudima bilo potrebno da bi bili srećni? Ako je verovati onome što su mi pričali, mnogo manje nego danas, a to mogu zaključiti i prema sve većem broju razvoda među bračnim partnerima. Ovu fotografiju i danas često gledam upravo kao “odbranu od teskobe“, najčešće kada osetim da gubim poverenje u doslednost, poštovanje i Ljubav. Ipak, tada budem zahvalan što danas postoji fotografija i potvrđujem da se “fotografije mogu urezati u pamćenje dublje nego pokretne slike“, kako navodi autorka.
Prethodne kolumne “Lice današnjice“ možete pročitati ovde
(Fotografije: Stefan Mihajlovski, 2017; Vojislava Vesin
Stefan Mihajlovski, 2014; privatna arhiva)
Add Comment